Autor 
Tradiciju kosmopolitizma u učaureni Balkan donio je jedan pisac beletristike, plodonosni prevodilac i ponosni predstavnik različitih nacija… čovjek rođen na današnji dan prije 88 godina.
Pokojni profesor Aleš Debeljak nazvao ga je “estetski oslobodiocem od jarma zagušljivoga realizma i najplemenitijem postignućem balkanske imaginacije”.
Do 1942. godine je živio sa roditeljima u Novom Sadu, a zatim je prešao u Mađarsku, u očev rodni kraj. Nakon odvođenja njegovog oca u Aušvic 1944. godine, sa ostatkom porodice je došao na Cetinje, rodni grad njegove majke Milice Dragićević.
Živjeli su kod Danilovog ujaka, poznatog istoričara Rista Dragićevića.
Danilo nastavlja gimnaziju na Cetinju, a evo i jednog Kišovog sjećanja na cetinjske gimnazijske dane:
„Tamo na Cetinju, kao što znate, kiše padaju mjesecima, ili su bar tada padale. Eto jedne od pogodnosti da čovjek ostane u kući ili da se zavuče u biblioteku. Život je u to vrijeme, život mladih pogotovo, bio do užasavanja monoton, očajnički provincijalan, deprimantan i nesrećan. Nas su još i na maturi šišali do glave, kasarnski, vojnički, po provincijskoj logici i provincijskim pedagoškim načelima, ondašnjim, kako bi ubili u nama sve tzv. porive, kako bi nas uputili na knjigu, kao da smo imali bilo kakve druge mogućnosti za bjekstvo, osim knjige. Mislim da me razumijete. Nije bilo igranki osim gimnazijskih, nešto u stilu starovremenih balova, gdje sam ja, u duhu romantičarske, Sturm und Drang, u biti larpurlartističke, staromodne, provincijske pobune, s puno smisla za martirstvo i sa željom da se izdvojim od ošišanog krda, stajao sam na podijumu, takođe ošišan do glave, i svirao violinu!“
Na Filozofski fakultet u Beogradu Kiš se upisao 1954. godine, a u septembru 1958. godine je kao prvi student diplomirao na katedri za opštu književnost.
Pamtimo ga po djelima: “Bašta, pepeo”, “Rani jadi”, “Grobnica za Borisa Davidoviča”, “Enciklopedija mrtvih”, a već u devetoj godini napisao je prve pjesme, od kojih je jedna govorila o gladi.
Preminuo je 15. oktobra 1989. u Parizu, gdje se jedno vrijeme i liječio od raka pluća. Naš književnik Pavle Đonović je tada na komemoraciji na Cetinju održao govor:
“Odajemo poštu nikad preminulom Danilu, čiji je stvaralački rad započeo ispod ovih Lovćenskih litica.
Čovjek i stvaralac, koji je, eto, poslije nešto više od pola životnog vijeka predao svoju dušu nebesima ovih dana u Parizu, bio je vezan za naš grad, bio je njegov dječak i mladić, da bi se jednom godišnje vraćao svojim najbližim i svojim prijateljima.
To je uradio i prije mjesec i po dana, kada je sve obišao, veseo, sa tugom jednom što ne smije pušiti, ali sa obećanjem, kada dođe idućeg ljeta na duži boravak, da će u ovom gradu, gdje je zapalio i prvu cigaretu to obnoviti.
Dim te željene cigarete je ispario prije tri dana u Parizu.
Ali, ostala je vatra sa njegovog ognjišta, koju je podložio i naložio, i koja se rasplamsala do vrha Olimpa, za ovaj naš današnji i budući vijek-vjekova, da svijetli na svim prostranstvima svijeta.
Memorijalne i oproštajne ceremonijale su ovih dana od metropole kulture Pariza, pa do najnepokrivenijeg ili rušiteljski razorenog crnogorskog ili svjetskog doma svi čuli. Zato nećemo pričati o tome danas ovdje.
O tome su dali svoj vid, vidjelo i nevidjelo mnogo pozvaniji od mene. Ovdje, danas, u ovom vedrom jutru, koje prkosi njegovoj duši, evociraću samo nekoliko dječačkih i studentskih uspomena iz zajedničkog života.
Rat je pri kraju. Mislim na drugi svjetski rat. Poslije udovičke svjesnosti, jer joj SSO-vci odvode muža i negdje spaljuju u ništavnim logorima, ona izdržava sve.
Crnogorka, ispod Orlova krša, drži djecu i skriva ih po paorskim imanjima na nadničarenjima da bi jednog dana krijući ih ispod gomile tuluzina i ogrevnog drveta, poslala jednu izblijedjelu razglednicu na ime Jakova Dragićevića, njenog oca, sa sadržajem kratkim: „Da li je ko od vas živ“? Njen brat Risto Dragićević se oglasio na to pismo i pozvao ih da ako ikako mogu dodju, da bježe iz tog pakla. Tu, njih dvoje djece, Danilo i Danica, nošene u naručju sestre, Risto dočeka kao svoju čeljad. I živješe i proživješe u zajedničkom domu sa svim daćama i nedaćama tih dana. Tu se Danilo upoznao sa našim jezikom. Jer kad je došao odmah je naučio samo dvije tri psovke, kao što prvo sva djeca obično i nauče.
Ali, zahvaljujući bogatoj biblioteci svog ujaka i vrsnim profesorima, već iduće godine dobi na pismenom iz srpskohrvatskog ili kako se onda zvao maternji jezik vrlodobar (4).
To je kod ondašnjih profesora Cetinjske gimnazije značilo kao da si dobio index za fakultet.
Sa takvom ocjenom, popravljenom na odličan (5), nas četvorica iz ove Gimnazije smo se upisali na Filozofski fakultet u Beogradu, na grupi za književnost. Tadašnji profesori na tim katedrama: Aleksandar Belić, Mihailo Stevanović, Radisav Bošković, Radomir Aleksić, Vido Latković, Kolendić Vojo, Milš Djurić, Velibor Gligorić i mnogi stožeri tadašnje nauke i obrazovanja su na nas gledali kao da smo došli sa Sorbone, a ne iz jedne tih dana na izmaku crnogorske prijestonice. No tako se gledalo na Cetinjsku gimnaziju i tadašnje njene profesore.
Mogu slobodno da kažem da smo to njihovo gledanje i povjerenje i opravdali.
Danilo Kiš bio je prvi student koji je diplomirao u istoriji Beogradskog univerziteta u rekordnom vremenu na svojoj grupi, gdje ih je bilo sa njim upisano oko 340.
Slijedili smo ga i neki od nas u svojim grupama, mada ne i prvi.
A znali smo više od svih i za boemski život i sve ostalo što njega prati. Tu je on prednjačio, jer je imao jednu starosačuvanu očevu violinu, koju je jedino i donio na Cetinje, a poslije kad smo se domogli gitare, i nju je znao upotrijebiti, dok smo mi ostali, zahvaljujući muzičkom nasledju, uz njega samo zijevali da bi iza susjednog stola dobili piće. Nije to bilo bilo kakvo blagostanje. Naprotiv.
Progonjen od majčine sise i skrivanja, pa preko vječite patnje, a uvijek toj patnji prkoseći životom, Danilo Kiš je bio i ostao vječito Prometej. Ako je imao u životu lijepih dana ljubavi i boemstva uvijek je u potsvijesti preovladavalo ono drugo.
Život ga je progonio i on je u inat tome progonio život.
Nadao se da će ga prognati i izgnati bar za još koju deceniju.
No, decenije su za njega bili dani i prevarile su ga za ovaj dan. Ovaj dan današnji, kada mu odajemo poštu, ne znači njegov dan odlaska, već dan vječitog opstanka i življenja njegovog sa svima nama, sa onim što je dao i sa čime ostaje u ovom gradu.
Danilo Kiš nije otišao sa Cetinja. On je, jednostavno, poletio ka lovćenskim i drugim visinama i visovima odakle će se srijetati sa svim generacijama od danas pa do vječnosti. Slava mu.”
