Mala djeca umiru u sve većem broju u Somaliji usred najgore suše koja je pogodila zemlju u posljednjih 40 godina. Vladini zvaničnici kažu da bi još veća „katastrofa” mogla da zahvati zemlju u roku od nekoliko dana ili nedjelja ukoliko ne stigne dodatna pomoć, javlja BBC.
Suze su tekle niz obraze uvučene od gladi jedanaestogodišnjeg Dahira.
„Samo želim da preživim ovo”, rekao je tiho.
Sjedeći pored porodičnog improvizovanog šatora, na prašnjavoj ravnici izvan grada Bajdoa, umorna majka Fatuma Omar mu je rekla da ne plače.
„Tvoje suze neće vratiti brata. Sve će biti u redu”, rekla je ona.
Fatumin drugi sin, desetogodišnji Salat, umro je od gladi prije dvije nedjelje, ubrzo nakon što je porodica stigla do Bajdoe iz svog sela, udaljenog tri dana hoda.
Njegovo tijelo je zakopano u kamenitu zemlju nekoliko metara od novog doma – groba koji je već prekriven smećem i sve teže ga je uočiti dok su pridošlice postavljale kamp oko njih.
„Ne mogu da tugujem za sinom. Nemam vremena “.
„Moram da nađem posao i hranu da bi ostali preživjeli”, rekla je Fatuma, držeći najmlađu ćerku, devetomjesečnu Bile, i okrenuvši se da pogleda šestogodišnju Marijam dok je grubo kašljala.
Na drugoj strani zemljanog puta koji vijuga ka jugoistoku, prema obali i glavnom gradu Somalije, Mogadišu, druge raseljene porodice ispričale su mračnije priče o dugim putovanjima preko sušnog pejzaža u potrazi za hranom.
“Nemam snage da sahranim ćerku”
Novo istraživanje pokazalo je da skoro dvije trećine male djece i trudnica u logorima pati od akutne pothranjenosti, što bi, uz visoku stopu smrtnosti, moglo da ukaže na to da je lokalizovano proglašenje gladi već kasnilo.
„Vidjela sam ćerku (trogodišnju Farhir) kako umire preda mnom i nisam mogla ništa da uradim”, rekla je Fatuma, koja je sa devetoro djece iz sela zvanog Buulo Ciir pješačila najmanje 15 dana da bi stigla do Bajdoe.
„Nosila sam je deset dana. Morali smo da je ostavimo pored puta. Nismo imali snage da je zakopamo. Čuli smo kako se hijene približavaju”, nastavila je.
„Nisam ponijela ništa sa sobom. Ništa nije ostalo kod kuće. Stoka je mrtva. Polja su suva”, rekla je pedesetogodišnja Habiba Mohamud, držeći u jednoj ruci komad kanapa i priznajući da se nikada neće vratiti u selo.
Niz suša, izazvanih klimatskim promjenama, sada prijeti da okonča pastirski način života koji je vjekovima trajao širom Afričkog roga.
Kao i druge pridošlice, Habiba je bila zauzeta podizanjem šatora za porodicu od grana, grančica i očišćenih komadića kartona i plastične folije, nadajući se da će to završiti prije noćne hladnoće.
Tek nakon toga mogla je da se okrene pronalaženju hrane i medicinske pomoći za neko od svojih petoro djece.
Na prijemnom odjeljenju u glavnoj gradskoj bolnici, doktor Abdulahi Jusuf se kretao između kreveta, provjeravajući majušne, iznurene pacijente.
Većina su bila djeca između dva meseca i tri godine.
Svi su bili ozbiljno pothranjeni.
Neki su imali upalu pluća, a mnogi su se borili i sa novom epidemijom morbila.
Malo dojenčadi je imalo snage da zaplače.
Nekoliko ih je imalo teško oštećenu kožu, praćenu otokom koji se ponekad javlja kod najekstremnijih slučajeva gladi.
„Toliko ljudi umire prije nego što stignu do bolnice”, rekao je doktor Abdulahi, posmatrajući svoj tim kako se muči da spoji intravensku cijev na ruku dvogodišnjaka koji ječi.
„Zastrašujuće je, ljudi umiru”
Iako somalijski zvaničnici i međunarodne organizacije već mjesecima upozoravaju na nadolazeću glad u ovom jugozapadnom regionu, doktor Abdulahi je rekao da njegovoj bolnici već nedostaje osnovnih potrepština, uključujući dodatke ishrani za djecu.
„Ponekad nam nedostaju zalihe. Zastrašujuće je, zapravo, jer ljudi umiru, a mi ne možemo da ih podržimo.
„Naša lokalna samouprava ne rješava ovo dobro. Nije planirala sušu ili dolazak raseljenih porodica”, rekao je, sa vidljivom frustracijom.
Ministar lokalne vlade priznao je da je bilo propusta.
„Moramo da budemo brži nego što jesmo, i moramo da budemo precizni… i učinkovitiji”, rekao je Nasir Aruš, ministar za humanitarna pitanja za jugozapadnu državu, tokom kratke posjete jednom od kampova oko Bajdoe.
Ali veća međunarodna podrška, insistirao je, bila je ključna.
„Ako ne dobijemo pomoć koja nam je potrebna, stotine hiljada ljudi će umrijeti. Stvari koje sada radimo morali smo da uradimo prije tri mjeseca.
„U stvarnosti smo u zaostatku. Osim ako se nešto ne desi (brzo), mislim da će se dogoditi katastrofa na ovim prostorima”, rekao je on.
Proces formalnog proglašenja gladi može biti komplikovan, oslanjajući se na podatke koje je teško utvrditi, a često i na političke razloge.
Britanska ambasadorka u Mogadišu, Kejt Foster, opisala je to kao „u suštini tehnički proces”.
Ona je istakla da se tokom suše 2011. „polovina od 260.000 umrlih dogodila pre nego što je proglašena glad”.
Predsjednički izaslanik koji je predvodio međunarodne napore Somalije da obezbijedi više sredstava zahvalio je posebno američkoj vladi na nedavnom novom finansiranju, rekavši da im je to dalo nadu .
Ali Abdirahman Abdišakur je upozorio da bi bez dodatne pomoći kriza u jednom dijelu Somalije mogla brzo da izmakne kontroli.
„Dizali smo uzbunu… ali odgovor međunarodne zajednice nije bio adekvatan”, rekao je Abdišakur.
„Predviđa se glad. To se već dešava na nekim mjestima, u nekim djelovima, u Somaliji, ali ipak možemo spriječiti katastrofu”, poručio je Abdišakur.
Somalija je u ratu. Sukob traje, u različitim oblicima, otkako je centralna vlada pala prije tri decenije, i nastavlja da pogađa skoro svaki dio zemlje, odvajajući muškarce od njihovih porodica kako bi se borili za niz naoružanih grupa.
„Posmatramo stanovništvo koje je pod opsadom. Ponekad se čini prilično beznadežno”, rekao je Čarls Nzuki, koji je na čelu dječjeg fonda UN-a Unicef u centralnoj i južnoj Somaliji.
IZVOR: BBC
