U poslednjim, za žive vidljivim, časovima vjerni je prijatelj upitao Danila boli li ga što. Da, rekao je. Šta upitao je prijatelj?
Život, odgovorio je Danilo.
U kratkom, jednostavnom, spokojnom priznanju našeg opšteg poraza, učinjenom bez nade, ali i bez očajanja, bez optužbe, ali s rezignacijom pobjednika, u jedino mogućoj i poštenoj definiciji, priznali to ili ne, ljudske pozicije, bio je kao u hermetičkom, neprobojnom kalupu sudbine sadržan i za uvijek sačuvan ceo njegov život.
A u tom životu, dužem od svojih godina, kao na neistrošivom kamenu humane povijesti sabrana bjehu i tuđa trajanja – već rođenih i još nerođenih učesnika i saučesnika svijeta kroz koji je Danilo prošao kao alfijska sjenka jedne bolje mogućnosti, uzvišenijeg pozvanja, plemenitije svrhe, plodonosnijih žrtava i mirenja sa spoznajom da je biti sen „nečeg drugog“ u čvrstom i okrutnom svijetu našeg privida rizika, ali i s utjehom da se rizik isplatio.
Nemoguće se možda i ne može postići. Ali za nemogućim se može, ponekad i mora žudjeti.
Upoznali smo se davno, a poznavali, čini mi se, i mnogo ranije kad jedan za drugog ni čuli nijesmo. Uvijek sam imao utisak da smo se nekada već sreli, da smo jednom bili prijatelji, da smo zajednički život pradavno proživeli i da je ovo što smo od ranih šezdesetih do kasnih osamdesetih doživjeli samo prisniji nastavak, koga čeka treći – dublji i trajniji.
I kad se najzad opet sretosmo, obojica smo, čini mi se, instinktom osamljenika, da ne kažem izopćenika, ili da ne kažem tuđinca u stalnoj žudnji za Domom, znali da ćemo ostati prijatelji.
Prijatelji ne samo onim što nas je spajalo, već, možda i više, onim što će nas razdvajati.
A spajalo nas je dvostruko, montanjarsko-panonsko porijeklo, uvijek spremno da proizvede nepredvidljive plodove; spajale su nas vječne, prinudne, pa i izabrane seobe; spajalo i osjećanje tuđinstva od kojeg smo obojica patili, potajno, ponekad i javno, nikad ga se, međutim, ne odrekavši, kao da nam se činilo da je ono najbolnije ali i najvrijedniji činilac naše sudbine. I još mnogo toga nas je spajalo …
I dijelilo nas je mnogo šta, ali na onaj način koji ljude još čvršće i časnije vezuje. Dijelila nas je nesreća koju je on osjećao, a ja tek slutio; vjera u umjetnost koju je on sa strašću njegovao, a ja je katkad igrao kao gost u hramu vjernika; intenzitet življenja koji sam ja kukavički obuzdavao, a on mu davao zamah misije u svijetu mrtvaca.
Sad nas ništa ne dijeli. Tek nešto malo vremena koje i onako ne postoji.
Prvi put smo sami sjedeli u jednoj od njegovih sobica, kroz koje se selio kao kaluđer-isposnik, iz ćelije u ćeliju, iz iskušenja u iskušenje, iz lične u opštu dramu, i govorili o mojoj prvoj knjizi. Knjizi jednog tridesetpetogodišnjaka. Nijesmo, u stvari, govorili. On je govorio. Toliko ponesen, s takvom strašću da sam na kraju, taštinom savladan, ali sumnjom u sebe obuzdan, pomislio: „Dobro bi bilo da sam tu i takvu knjigu uistini napisao.“
Drugom, između ostalih prilika, opet sjedim u sobici kod Danila. Ne sjeećam se da li je odaja ista. Svejedno je. Sve su njegove eremitske ćelije bile iste, čak i kad su imale više od te jedine sobice, i mnogo više sreće na koju bi bez zebnje pristajao.
Sad nijesmo sami. Tu su Mirko i Filip. Čita se rukopis Bašta, pepeo. Trebalo je da čujemo samo odlomke romana, ali polako, s teme na temu, malo unaprijed, malo unatrag, čita se manje više sve, pa onda i ono malo što se preskočilo.
Ja ne znam za ovakvu evokaciju djetinjstva. Ne znam za ovakvu ravnotežu lirskog i parodijskog, nostalgije i analize, zanosa i razuma, ovosvijeta i onosvijeta, suza za koje se ne zna jesu li od plača ili smijeha (biće ipak da su od plača, a smijeh da je tek alibi odrasla čovjeka).
Hrabro pronađene, duboko shvaćene uspomene, iskustva tanano prevedena iz jednog života u drugi, iz prolazne stvarnosti u trajniju budućnost umjetnosti. Iz limba u raj.
Uspomene, koje premda nijesu, mogu biti i moje i premda nijesu, mogu biti uspomene i Filipove i Mirkove, koje prestaju biti Danilove, i postaju sveuspomene, sam proces memoriranja jedne i izabrane i uklete rase, u njemu pomiješane s drugom ne manje nesrećnom. I po drugi put mislim, ali sada sa zavišću koje se ne stidim: „Dobro bi bilo da sam tu i takvu knjigu i sam napisao.“
Jednom je bio moj gost u Londonu. Nije u mom životu, ni u mojoj kući ništa pokušao da mijenja. Htio je jednostavno, pripremajući se za Grobnicu za Borisa Davidoviča, da me upozna s jednim stanjem, stanjem zatočeništva, za koje je, sada vidim, s pravom, vjerovao da ga ne shvatam, iako je znao da ga u izvjesnom smislu poznajem.
Kad sam mu, opet, naravno, u jednoj od njegovih azilsobica, nekoliko dana bio gost u Parizu, činilo mi se da mi je prvi zadatak bio da mu uredim sobu. „Ako misliš da mi urediš život, ne trudi se.“ Rekao je posmatrajući me s izvjesnim sažaljenjem. „On nije u stvarima.“ Rekao je to čovjek koji je suštinskim imenovanjem svih stvari kojih se njegov dar dotakao ove posjedovao više od nas koji smo htjeli, ako su prijatne i da ih imamo, ili ako su strašne da ih se odreknemo.
Posljednji put opet smo sami, kod mene u Beogradu, U mojoj ćeliji, mome azilu. Uvijek slučajno, uvijek na nekom raskršću, uvijek u nekom prolazu i uvijek s osjećanjem da je to naš posljednji susret. Noć je. Naše je vrijeme, obojica smo bića mraka. I puna je mjesečina u koju se nadam. Jer Mjesec je moj.
U toj tmini, pod ledenim mjesecom, otkriva mi najednom da je Sunce njegovo. Da je ispod tamnog pokrova njegove duše – svjetlost radosti za kojom sam čeznuo. Razgovaramo od osam uveče do osam ujutru. Ne govorimo o knjigama. One su nam i dosadne i odvratne. I iznad svega – nedovoljne.
Ispovijedamo „živote koji bole“. Ali kad smo o njima, te posljednje od prvih budućih noći, govorili, nijesu najednom tako nepodnošljivo boljeli. Ti tako bolni, tako strašni životi. Na kraju, u bunilu buđenja, pa i stida koju svaka ispovijest podrazumijeva, jedan od nas je rekao: „Možda ne boli život. Možda boli saznanje da se ne vodi na pravi način.“ Drugi je rekao: „A možda je baš to – život.“
Razgovor neću zaboraviti. Da se sada ponovi rano je. A kad kasno bude, nikome neće trebati.
Ranih šezdesetih dobio sam od Filipa Davida pismo u kome kaže:
„Od Kiša još uvijek ni traga ni glasa. Ko zna, možda je kao Rembo odlutao negdje. Zar nije uvijek govorio da mu je dosta literature, svega? Ipak, nadajmo se, vratiće se …“
S tog tajanstvenog puta naš se Danilo vratio. Hoće li i s ovog? On koji je sve mogao, mogao bi i to. Ne vjerujem da hoće. I ne mora. Može biti spokojan. Zna da će se međ našim sinovima, unucima, našim potomcima opet javiti alfijska sjena proroka s njegovim likom i njegovom dušom, koga i tada nećemo poslušati.
A on nikuda nije otputovao. Vratio se tamo odakle je došao.
U naš jedini zajednički zavičaj.
Izvor:Art Montenegro
Promocija zbornika dokumenata Crnogorska banka 1906-1918 autora Ivana Tepavčevića, Jovana Muhadinovića i Predraga Adžića održana je večeras u Ministarstvu kulture i medija.
Crnogorska banka koja je predmet ove publikacije predstavlja jedan od prvih bankarskih zavoda u Crnoj Gori. Autori zbornika kroz izabrana dokumenta Državnog arhiva Crne Gore prikazuju rad i razvoj ove ustanove kako u zemlji tako i u inostranstvu.
Govoreći o publikaciji, izvršni direktor Centralne banke Crne Gore, dr Radojica Luburić kaže da je ova publikacija značajan doprinos proučavanju razvoja bankarskog, finansijskog i ekonomskog sistema u našoj zemlji.
Osim velikog broja odabranih dokumenata i priloga koji govore o samoj crnogorskoj banci, u zborniku su prikazani brojni ljudi i događaji koji su značajno uticali na društveno- ekonomske prilike tog vremena kao i djelovanje crnogorskih institucija,što značajno doprinosi sadržajnijem, objektivnijem i sveobuhvatnijem sagledavanju crnogorske istorije – kazao je Luburić.
Direktor Državnog arhiva Crne Gore Danilo Mrvaljević, institucije koja je ujedno i izdavač ove publikacije, kaže da je ovaj zbornik izuzetno značajan a naročito za one koji budu željeli dublje da se bave ovom temom.
Značajne teme poput ove treba da se obrađuju od svojih početaka. U svemu treba držati do tradicije pa tako i u oblasti finansija, i u svim ostalim oblastima tražiti korijene onakve kakvi jesu, jer Crna Gora nije nastala 1945 niti 2006. godine, već je jedna jedna od najstarijih evropskih država – kazao je između ostalog Mrvaljević.
Podjetimo, Crnogorska banka osnovana je 1906. godine u Knjaževini Crnoj Gori na Cetinju. Njena funkcija bila je pomoć u stvaranju i razvitku državne privrede. Shodno tome nakon izgradnje centrale ove institucije na prijestonom Cetinju, banka otvara svoje filijale u drugim vecim mjestima zemlje. Filijale na Rijeci Crnojevića u Virpazaru, Podgorici, Danilovgradu, Kolašinu i Baru svjedoče o razvitku bankarskog sektora u državi.
Nakon promocije zbornika prisutni su obišli stalnu postavku Muzeja novca Centralne banke koja je smještena u istorijskoj zgradi Crnogorske banke.
Opširnije u izvještaju RTV Cetinje
U Crnoj Gori sjutra će biti pretežno sunčano, uz malu i umjerenu oblačnost, uglavnom u popodnevnim satima.
Kako je saopšteno iz Zavoda za hidrometeorologiju i seizmologiju, na sjeveru se ujutru i tokom noći očekuje povećana niska oblačnost ili magla, a ponegdje se može zadržati i duže tokom dana.
Vjetar će biti slab do umjeren, a prvenstveno na primorju povremeno i jak, sjeveroistočni.
Jutarnja temperatura vazduha od minus četiri do deset, najviša dnevna od pet do 19 stepeni.
Narodna biblioteka i čitaonica “Njegoš” danas je preredila bogat program povodom 13. novembra, Njegoševog dana.
Ranije danas, prikazan je film Branka Baletića “Noć skuplja dva vijeka”, dok je večeras promovisana knjiga poezije naše sugrađanke Mirjane Marković “Bila je sunce”.
Govoreći na promociji, bibliotekarka Saša Božović kazala je da je Marković svoju zbirku posvetila majci.
Vjerujem da je Mirjana ponosna što će svoju prvu zbirku pjesama promovisati u svom voljenom gradu, u biblioteci koja s ponosom nosi ime našeg velikana Njegoša čiji dan danas obilježavamo. Mirjana svoje stihove stvara od djetinjstva, a svoju pjesničku zrelost pokazala je zbirkom pjesama „Bila je sunce“ – kazala je Božović.
Mirjana Marković rođena je 23. decembra 1986. godine na Cetinju, gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje. Godine 2019. upisuje Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Po završetku osnovnih studija 2022. Godine upisuje master studije FCJK, koje završava 2024. godine, odbranivši rad na temu ”Poezija Miladina Šobića”.
U periodu od 2006. do 2007. bavila se novinarstvom i voditeljskim poslom na televiziji MBC.
Dobitnica je Studentske nagrade, koju dodjeljuje grad Cetinje povodom 13. novembra, Dana Prijestonice. Trentno radi na Fakultetu kao asistent u nastavi na predmetu Jugoslovenske književnosti.
Program povodom Njegoševog dana realizovan je u saradnji sa Sekretarijatom za kulturu Prijestonice Cetinje i Ministarvom kulture i medija.
Seniori i kadeti rukometnog kluba “Lovćen”, nakon reprezentativne pauze, nastaviće takmičenje u domaćem šampionatu.
Cetinjani će sjutra ugostiti pljevaljski Rudar, u duelu neporaženih ekipa u obje konkurencije.
Seniori će svoj meč odigrati od 18 sati, dok će kadeti na parket od 15 sati.
Kadeti Miloša Vulićevića, nakon jako važnih pobjeda u gostima nad Mornarom i Partizanom, već sada imaju priliku da naprave krupan korak ka tituli prvaka Crne Gore.
Mladi rukometaši cetinjskog kluba u dobroj su formi i spremno dočekuju goste iz Pljevalja.
U dobrom ritmu i puni optimizma ulazimo u ovaj izazov. Svjesni smo da nas čeka težak protivnik. Rudar se u dosadašnjem toku sezone pokazao kao snažan i uigran tim. Domaći teren i atmosfera na Cetinju mogla bi biti odlučujući faktor u sjutrašnjoj utakmici u kojoj želimo da osvojimo nove bodove i zadržimo nepobjedivost – rekao je Vulićević uoči ovog meča.
Pobjednicima likovnog konkursa za učenike osnovnih i srednjih škola, na temu “Oči zbore što im veli srce”, koji je Narodni muzej Crne Gore raspisao povodom državnog praznika Njegošev dan – crnogorski praznik kulture, danas su u Biljardi uručene nagrade.
Najbolje radove proglasio je stručni žiri u sastavu: Snežana Ivović, kustos Umjetničkog muzeja i pedagoškinje Maša Jovović, Tamara Đuranović i Bojana Sjekloća, dok je nagrade uručio direktor Narodnog muzeja Crne Gore Jakša Ćalsan.
U prvoj kategoriji mlađih osnovaca, prvu nagradu dobio je Vuk Vujošević, učenik II razreda Osnovne škole „Milorad Musa Burzan“ iz Podgorice (mentorka Maja Boljević).
Drugonagrađeni je rad Jane Vuković iz JPU „Naša radost“ iz Herceg Novog (mentori Ljiljana Matović i Gordana Kovač), a trećenagrađeni Sofije Strelice iz JPU „Eko bajka“ iz Pljevalja (mentori Jelena Krstonijević i Arijana Durutlić).
U kategoriji starijih osnovaca prvu nagradu je dobila Mihaela Volchkova, učenica VII razreda Osnovne škole „Maršal Tito“ iz Ulcinja (mentorka Mersiha Rusulbegović Mavrić), drugu nagradu Sara Nikolić, učenica VIII razreda Osnovne škole Milija Nikčević iz Nikšića (mentorka Angelina Janjušević), a treću Milorad Ćipović, učenik IX razreda Osnovne škole „Milorad Musa Burzan iz Podgorice (mentorka Dragana Radoman).
Kod srednjoškolaca prvonagrađeni je rad Jovane Radulović, učenice III razreda Gimnazije „Stojan Cerović“ iz Nikšića (mentorka Marija Lazarević), drugu nagradu dobila je Kora Stanić, učenica I razreda United Kids International Montenegro (mentorka Ivana Stanić), a treću Danila Čejović, učenica III razreda Gimnazije Niko Rolović iz Bara (mentorka Marijana Cvijović).
Na konkurs je pristiglo preko 300 radova crnogorskih osnovaca i srednjoškolaca.
Nakon dodjele priznanja, u Biljardi je održana edukativna radionica „Njegošev lik i djelo inspiracija likovnim umjetnicima“, koju su vodile kustoskinje Isidora Kovačević i Maja Latković.
Povodom Njegoševog dana – crnogorskog praznika kulture, ulaz u sve jedinice Narodnog muzeja Crne Gore je besplatan do nedjelje, 17. novembra 2024. godine.
Biznismenu Zoranu Ćoću Bećiroviću i njegovom tjelohranitelju Mladenu Mijatoviću određeno je zadržavanje do 72 sata zbog sumnje da su sinoć napali novinarku Pobjede Anu Raičković, a u toku je saslušanje Bećeirovićevog sina Luke.
“Osnovno drzavno tuzilastvo u Podgorici je nakon saslušanja odredilo zadržavanje do 72 sata za dva lica ( Z.B.i M.M. ) zbog osnovane sumnje da su pocinili krivicno djelo – nasilnicko ponasanje, na stetu urednice dnevnog lista ‘Pobjede’ A.R. Osnovano se sumnja da su zadržana lica, zajedno sa L.B. čije je saslušanje u toku, verbalno i fizički napali novinarku i još dva lica i tom prilikom oštećenoj nanijeli tjelesne povrede”, ističe se u saopštenju Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici.
Iz tog tužilaštva su dodali da će nastaviti da preduzimaju sve mjere i radnje iz svoje nadležnosti i da će postupati u skladu sa Uputstvom vrhovnog državnog tužioca kojim je propisano da se u predmetima formiranim povodom prijetnji i nasilja nad novinarima postupa sa posebnom hitnošću.
Biznismen Zoran Ćoćo Bećirović, njegov sin Luka Bećirović i Mladen Mijatović uhapšeni ranije su zbog sumnje da su sinoć u Podgorici fizički napali novinarku “Pobjede” Anu Raičković i članove njene porodice.
Uprava policije je saopštila da je urednica rubrike crne hronike “Pobjede” sinoć u Podgorici prvo verbalno, a zatim i fizički napadnuta kod jednog ugostiteljskog objekta.
Izvor: Vijesti