Autor 
U poslednjim, za žive vidljivim, časovima vjerni je prijatelj upitao Danila boli li ga što. Da, rekao je. Šta upitao je prijatelj?
Život, odgovorio je Danilo.
U kratkom, jednostavnom, spokojnom priznanju našeg opšteg poraza, učinjenom bez nade, ali i bez očajanja, bez optužbe, ali s rezignacijom pobjednika, u jedino mogućoj i poštenoj definiciji, priznali to ili ne, ljudske pozicije, bio je kao u hermetičkom, neprobojnom kalupu sudbine sadržan i za uvijek sačuvan ceo njegov život.
A u tom životu, dužem od svojih godina, kao na neistrošivom kamenu humane povijesti sabrana bjehu i tuđa trajanja – već rođenih i još nerođenih učesnika i saučesnika svijeta kroz koji je Danilo prošao kao alfijska sjenka jedne bolje mogućnosti, uzvišenijeg pozvanja, plemenitije svrhe, plodonosnijih žrtava i mirenja sa spoznajom da je biti sen „nečeg drugog“ u čvrstom i okrutnom svijetu našeg privida rizika, ali i s utjehom da se rizik isplatio.
Nemoguće se možda i ne može postići. Ali za nemogućim se može, ponekad i mora žudjeti.
Upoznali smo se davno, a poznavali, čini mi se, i mnogo ranije kad jedan za drugog ni čuli nijesmo. Uvijek sam imao utisak da smo se nekada već sreli, da smo jednom bili prijatelji, da smo zajednički život pradavno proživeli i da je ovo što smo od ranih šezdesetih do kasnih osamdesetih doživjeli samo prisniji nastavak, koga čeka treći – dublji i trajniji.
I kad se najzad opet sretosmo, obojica smo, čini mi se, instinktom osamljenika, da ne kažem izopćenika, ili da ne kažem tuđinca u stalnoj žudnji za Domom, znali da ćemo ostati prijatelji.
Prijatelji ne samo onim što nas je spajalo, već, možda i više, onim što će nas razdvajati.
A spajalo nas je dvostruko, montanjarsko-panonsko porijeklo, uvijek spremno da proizvede nepredvidljive plodove; spajale su nas vječne, prinudne, pa i izabrane seobe; spajalo i osjećanje tuđinstva od kojeg smo obojica patili, potajno, ponekad i javno, nikad ga se, međutim, ne odrekavši, kao da nam se činilo da je ono najbolnije ali i najvrijedniji činilac naše sudbine. I još mnogo toga nas je spajalo …
I dijelilo nas je mnogo šta, ali na onaj način koji ljude još čvršće i časnije vezuje. Dijelila nas je nesreća koju je on osjećao, a ja tek slutio; vjera u umjetnost koju je on sa strašću njegovao, a ja je katkad igrao kao gost u hramu vjernika; intenzitet življenja koji sam ja kukavički obuzdavao, a on mu davao zamah misije u svijetu mrtvaca.
Sad nas ništa ne dijeli. Tek nešto malo vremena koje i onako ne postoji.
Prvi put smo sami sjedeli u jednoj od njegovih sobica, kroz koje se selio kao kaluđer-isposnik, iz ćelije u ćeliju, iz iskušenja u iskušenje, iz lične u opštu dramu, i govorili o mojoj prvoj knjizi. Knjizi jednog tridesetpetogodišnjaka. Nijesmo, u stvari, govorili. On je govorio. Toliko ponesen, s takvom strašću da sam na kraju, taštinom savladan, ali sumnjom u sebe obuzdan, pomislio: „Dobro bi bilo da sam tu i takvu knjigu uistini napisao.“
Drugom, između ostalih prilika, opet sjedim u sobici kod Danila. Ne sjeećam se da li je odaja ista. Svejedno je. Sve su njegove eremitske ćelije bile iste, čak i kad su imale više od te jedine sobice, i mnogo više sreće na koju bi bez zebnje pristajao.
Sad nijesmo sami. Tu su Mirko i Filip. Čita se rukopis Bašta, pepeo. Trebalo je da čujemo samo odlomke romana, ali polako, s teme na temu, malo unaprijed, malo unatrag, čita se manje više sve, pa onda i ono malo što se preskočilo.
Ja ne znam za ovakvu evokaciju djetinjstva. Ne znam za ovakvu ravnotežu lirskog i parodijskog, nostalgije i analize, zanosa i razuma, ovosvijeta i onosvijeta, suza za koje se ne zna jesu li od plača ili smijeha (biće ipak da su od plača, a smijeh da je tek alibi odrasla čovjeka).
Hrabro pronađene, duboko shvaćene uspomene, iskustva tanano prevedena iz jednog života u drugi, iz prolazne stvarnosti u trajniju budućnost umjetnosti. Iz limba u raj.
Uspomene, koje premda nijesu, mogu biti i moje i premda nijesu, mogu biti uspomene i Filipove i Mirkove, koje prestaju biti Danilove, i postaju sveuspomene, sam proces memoriranja jedne i izabrane i uklete rase, u njemu pomiješane s drugom ne manje nesrećnom. I po drugi put mislim, ali sada sa zavišću koje se ne stidim: „Dobro bi bilo da sam tu i takvu knjigu i sam napisao.“
Jednom je bio moj gost u Londonu. Nije u mom životu, ni u mojoj kući ništa pokušao da mijenja. Htio je jednostavno, pripremajući se za Grobnicu za Borisa Davidoviča, da me upozna s jednim stanjem, stanjem zatočeništva, za koje je, sada vidim, s pravom, vjerovao da ga ne shvatam, iako je znao da ga u izvjesnom smislu poznajem.
Kad sam mu, opet, naravno, u jednoj od njegovih azilsobica, nekoliko dana bio gost u Parizu, činilo mi se da mi je prvi zadatak bio da mu uredim sobu. „Ako misliš da mi urediš život, ne trudi se.“ Rekao je posmatrajući me s izvjesnim sažaljenjem. „On nije u stvarima.“ Rekao je to čovjek koji je suštinskim imenovanjem svih stvari kojih se njegov dar dotakao ove posjedovao više od nas koji smo htjeli, ako su prijatne i da ih imamo, ili ako su strašne da ih se odreknemo.
Posljednji put opet smo sami, kod mene u Beogradu, U mojoj ćeliji, mome azilu. Uvijek slučajno, uvijek na nekom raskršću, uvijek u nekom prolazu i uvijek s osjećanjem da je to naš posljednji susret. Noć je. Naše je vrijeme, obojica smo bića mraka. I puna je mjesečina u koju se nadam. Jer Mjesec je moj.
U toj tmini, pod ledenim mjesecom, otkriva mi najednom da je Sunce njegovo. Da je ispod tamnog pokrova njegove duše – svjetlost radosti za kojom sam čeznuo. Razgovaramo od osam uveče do osam ujutru. Ne govorimo o knjigama. One su nam i dosadne i odvratne. I iznad svega – nedovoljne.
Ispovijedamo „živote koji bole“. Ali kad smo o njima, te posljednje od prvih budućih noći, govorili, nijesu najednom tako nepodnošljivo boljeli. Ti tako bolni, tako strašni životi. Na kraju, u bunilu buđenja, pa i stida koju svaka ispovijest podrazumijeva, jedan od nas je rekao: „Možda ne boli život. Možda boli saznanje da se ne vodi na pravi način.“ Drugi je rekao: „A možda je baš to – život.“
Razgovor neću zaboraviti. Da se sada ponovi rano je. A kad kasno bude, nikome neće trebati.
Ranih šezdesetih dobio sam od Filipa Davida pismo u kome kaže:
„Od Kiša još uvijek ni traga ni glasa. Ko zna, možda je kao Rembo odlutao negdje. Zar nije uvijek govorio da mu je dosta literature, svega? Ipak, nadajmo se, vratiće se …“
S tog tajanstvenog puta naš se Danilo vratio. Hoće li i s ovog? On koji je sve mogao, mogao bi i to. Ne vjerujem da hoće. I ne mora. Može biti spokojan. Zna da će se međ našim sinovima, unucima, našim potomcima opet javiti alfijska sjena proroka s njegovim likom i njegovom dušom, koga i tada nećemo poslušati.
A on nikuda nije otputovao. Vratio se tamo odakle je došao.
U naš jedini zajednički zavičaj.
Izvor:Art Montenegro
