Cetinje između dvorskog portreta i Nikove „tičice“ (FOTO)
Foto: Ljudevit Grizbah, Balšića pazar, Cetinje, oko 1930. godine
Kada se otvore korice monografije „Analogni mostovi svjetlosti – hrvatski i crnogorski fotografi (1845–1975)“ prof. dr Maje Đurić, pred čitaocem se ukazuje vijek i po fotografske istorije i kulturnog nasljeđa Hrvatske i Crne Gore.
Unutar tog arhivskog mozaika odmotava se i fotografska priča Cetinja, koju bilježi Đurić, prva žena u Crnoj Gori koja je doktorirala na temu fotografije.
Istražujući arhive državnih institucija, ali i porodične albume, istoričarka umjetnosti proučava fotografsko nasljeđe Cetinja, od dvorskih portreta i razglednica do fotografija cetinjskih ulica, kafana i ljudi koji su činili svakodnevni život grada, otkrivajući različita lica crnogorske prijestonice.
Počeci fotografije na Cetinju: Medaković, zaboravljeni ateljei i uloga knjaza Nikole
Cetinje je rano ušlo u istoriju fotografije, ali pitanje kada su na njegovim ulicama nastali prvi fotografski snimci nije jednostavno, objašnjava u razgovoru za Radio Cetinje prof. dr Maja Đurić.
Najraniji dokumentarni trag vodi nas u 1845. godinu i prve pokušaje uvođenja dagerotipije, kada Milorad Medaković odlazi u Dubrovnik da upozna fotografski postupak. Međutim, treba razlikovati dolazak fotografske tehnologije od najstarijih sačuvanih snimaka načinjenih u gradu. Pitanje najstarijih fotografija snimljenih na samom Cetinju još nije konačno definisano. Među najranijim imenima cetinjske ateljerske fotografije pojavljuje se i gotovo nepoznati Lorenzo Vilka ili Ujka, ali još ne znamo kada je počeo da radi – kazala je Đurić.
Prvi profesionalni fotografi i ateljei u Prijestonici pojavljuju se krajem XIX vijeka.
Jedan od najstarijih pripadao je Nikoli Đonoviću (Nicolo Giov. Gulli). O njegovom dolasku u grad svjedoči porodično predanje, koje je autorki prenijela njegova unuka Senka Markuš, ćerka fotografa Pavla Đonovića.
„Senka Markuš ispričala mi je da je Nikola oko 1880. godine došao iz Skadra parobrodom, sa dvojicom mladića iz trgovačke porodice Spasić. Namjeravali su samo da obiđu Rijeku Crnojevića i Cetinje, ali su, prema porodičnom predanju, ostali na nagovor knjaza Nikole.“
Njegoševa ulica i „tičica“ Nika Tice
Početkom XX vijeka Njegoševa ulica postaje jedna od ključnih fotografskih adresa Cetinja.
Đurić ističe da su tu radili Đorđe Đorđević i Marko Vujović, „dok je Nikola Đonović ostavio značajan trag fotografijama i razglednicama“.
O fotografskoj tradiciji porodice Krstićević, koja je povezala Metković i Cetinje, autorka studije govori kroz priču o braći Antonu Tonćiju i Niku.
Anton Tonći Krstićević dolazi iz Metkovića 1923. godine, uči zanat kod Đonovića i Vujovića, a potom se ženi Darom, kćerkom dvorskog fotografa Đorđa Đorđevića. Njegov mlađi brat Niko stiže 1928. godine. Tako se u jednoj porodici ukrštaju fotografske tradicije Dalmacije i Cetinja – ispričala je Đurić.
Među fotografima grada posebno izdvaja Nika Krstićevića, u narodu poznatog kao Niko Tica, koji je obilježio njeno, ali i djetinjstvo mnogih generacija grada. Autorka ga naziva „čuvarom ličnih istorija“.
Pamti ga po jedinstvenom načinu na koji je prilazio najmlađim mušterijama, nastojeći da ih navede da pogledaju pravo u objektiv. Riječ „tičica“ ostala je u sjećanju generacija, baš kao i četvrtak, dan kada su se fotografije preuzimale.
„Njegovo čuveno „Dođi četvrtkom!“ pamtili su svi. Nije bilo važno kojeg ste dana došli da se fotografišete — četvrtkom su slike bile gotove“.
Iza fotografija Nika Tice stajala je i često nevidljiva ruka supruge Milosave. Njihov sin Sreten ispričao je Maji Đurić da je uz podizanje petoro djece, Milosava razvijala, fiksirala i sušila fotografije.
Voljela bih da se i takve žene konačno vide u istoriji fotografije. Bez njihovog rada mnogi ateljei ne bi mogli opstati – ističe Đurić.
Malo se zna, kazala je, da je Niko poslije rata učestvovao u službenom fotografskom dokumentovanju Crne Gore.
„Godine 1945. bio je dio ekipe Foto-dokumentacionog centra Crne Gore, u kojoj su radili i Karlo Martineti, Jovo Marić, Čedo Kušević i drugi fotografi. Njihove kamere bilježile su obnovu zemlje, javne manifestacije i svakodnevnicu jednog vremena“.
Mostovi svjetlosti između Cetinja, Zagreba i Dubrovnika: Od Mosingera do Toše Dabca, Katunska ulica i portret Bojanke Jovetić
Fotografi iz Hrvatske imali su važnu ulogu u vizuelnoj istoriji Cetinja, ističe Đurić, ukazujući na veze kojima se bavi i u svojoj monografiji.
Zagrebački fotograf Rudolf Mosinger snimao je cetinjski dvor, pejzaže i gradske prizore.
„Njegova fotografija Katunske ulice iz 1910. godine, s ljudima za kafanskim stolovima, jedan je od onih snimaka kojima se često vraćam“.
Jedno od posebno zanimljivih otkrića u autorkinom istraživanju vezano je za djelo čuvenog zagrebačkog fotografa Toše Dabca.
U njegovom arhivu u Zagrebu, pronašla je portret Bojanke Jovetić, Cetinjanke u crnogorskoj nošnji, nastao sredinom pedesetih godina. Isti snimak pronašla je i u porodičnom albumu Cetinjanina, Vladimira Vlatka Jovetića.
Prema porodičnom sjećanju, Bojankin portret bio je uvećan i postavljen na plakatima na zagrebačkom kolodvoru. Zanimljivo je i kako fotografije danas pronalazimo. Jednu od razglednica Toše Dabca, korišćenih u istraživanju otkupili smo preko internetskog sajta u Zagrebu od prodavca iz Splita. Tako se, gotovo vijek kasnije, nastavljaju fotografske veze između naših gradova – kazala je Đurić.
Na pitanje koliko je fotografsko nasljeđe Cetinja danas istraženo i sačuvano, Đurić odgovara uz jasan poziv na dalji rad i čuvanje pamćenja.
„Skenirala sam fotografije oko pedesetak porodica, ali i dalje mnogo dragocjenih fotografija nalazi se u porodičnim albumima. Nije dovoljno samo ih skenirati: treba sačuvati podatke o ljudima, mjestima, autorima i ono što piše na poleđini“.
Želja da se ova arhivska građa predstavi gradu iz kojeg je i potekla prirodan je slijed studije.
Prof. dr Maja Đurić nadu se da će Cetinje biti domaćin promocije Monografije, ali u formatu koji prevazilazi klasične promocije.
„Voljela bih da je predstavim uz izbor starih fotografija, koje bismo zajedno gledali i komentarisali. Sigurna sam da bi se neko iz publike javio i rekao: „Čekajte, pa to je moj stric!“ I istraživanje bi se nastavilo“.
Pored dugogodišnjeg naučnog rada, Đurić i sama „živi“ fotografiju kao autorka i prva profesionalna fotografkinja u Crnoj Gori. Priprema i obimnu studiju Istorija crnogorske fotografije za Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti, koja će obuhvatiti period od 1845. godine do digitalnog doba.
Iza decenija teorijskog i autorskog rada, ostaje i jedna lična želja.
Posla je mnogo, ali se nadam da ću poslije nje konačno imati više vremena da i sama ponovo fotografišem – zaključila je Đurić.
N. Kašćelan
Obavezno je navođenje izvora, autora i veze (“linka”) na izvorni sadržaj u novinarskom prilogu u kojem se poziva na autorski sadržaj s Cetinjskilist.com.
Veze (“linkovi”) na autorski sadržaj, pripadajući naslovi i eventualno drugi djelovi opreme teksta mogu se slobodno objavljivati ali bez ikakvih izmjena. Nije dopušteno mijenjanje smisla citata izvan konteksta, niti korištenje sadržaja u reinterpretiranom obiku. Ova pravila važe i za prenošenje sadržaja na Facebook i drugim platformama.
Cetinjskilist.com ne preuzima bilo kakvu odgovornost s obzirom na korištenje sadržaja od trećih osoba.
Pogledajte još iz rubrike "Kultura"
