Dok na semaforu ljubljanske dvorane Tivoli piše da je ostalo nešto više od šest sekundi do kraja utakmice, Nikola Plećaš, košarkaški reprezentativac Jugoslavije, izvodi slobodna bacanja, a čitavom dvoranom ori se „plavi, plavi”.
Bio je to nadimak jugoslovenske selekcije koja je imala šest poena prednosti nad Amerikom, a rezervni igrači, treneri i publika iz prvih redova nestrpljivo su se tiskali pripremavši se da ulete na teren.
Tim selektora Ranka Žeravice čekao je samo da isteknu preostale sekunde, jer je pobjeda nad Amerikom značila i prvu zlatnu medalju u istoriji jugoslovenske košarke, iako je trebalo da se odigra posljednji meč protiv Sovjetskog Saveza.
Posljednja sekunda je istekla, Jugoslavija je prvak svijeta – uzvikuje komentator na slovenačkom, a stotine ljudi uleću na teren dvorane Tivoli i skaču u zagrljaj reprezentativcima.
Jugoslavija je poslije pet srebrnih i jedne bronzane medalje sa evropskih, svjetskih i olimpijskih turnira, konačno osvojila zlatnu, što je za ovu, ali i prethodne generacije košarkaša u toj zemlji bio „dosanjani san”, kaže Dragan Kapičić, član tima iz Ljubljane, za BBC na srpskom.
Poslije prvog zlata 1970. godine u Ljubljani, na prvom Svjetskom prvenstvu u košarci održanom van tla Južne Amerike, pokrenut je zlatni niz jugoslovenske košarke koji je trajao gotovo neprestano do početka 1990-ih i raspada zemlje u ratu.
Pet puta je Jugoslavija bila prvak Evrope, tri puta šampion svijeta i jednom pobjednik na Olimpijskim igrama do 1991. godine.
Niz je nastavila Savezna Republika Jugoslavija, državna zajednica sastavljena od Srbije i Crne Gore, koja je još tri puta pokorila Evropu i dva puta pobijedila na Svjetskim prvenstvima.
Zastava do zastave u Ljubljani
Na šampionatu je učestvovalo ukupno 13 selekcija, a jedino je domaćin imao obezbijeđen prolaz u završnu fazu.
Najboljih sedam selekcija svijeta susrele su se u Ljubljani, glavnog grada tadašnje jugoslovenske republike Slovenije, gdje je živio Miro Ferlin.
Ovaj pravnik u penziji iz Ljubljane, koji tada bio 17-godišnji dečak, nekoliko mjeseci ranije saznao je da će njegov grad ugostiti najbolje košarkaše planete.
Na ceremoniji otvaranja završne faze nosio je zastavu Urugvaja, a tokom vježbi on i drugi mladići dijelili su halu sa igračima Jugoslavije i drugih selekcija, što je tada bila „velika stvar”, prepričava Ferlin u razgovoru za BBC na srpskom.
Kada sam ih vidio, bilo je šokantno za mene – bili su po metar viši od mene – smije se Ferlin.
Ovaj penzioner pamti i da je tih dana Ljubljana bila „puna ljudi” i da je „sve bilo ukrašeno”.
U gradu je bila „zastava do zastave”, a najviše su se vijorile jugoslovenske, dodaje on.
Svi smo bili opčinjeni činjenicom da ćemo prvi put igrati na Svjetskom prvenstvu pred domaćom publikom, što je bila dobra šansa da osvojimo titulu prvi put, ali ja nisam bio ubeđen da ćemo pobediti – priča Dragan Kapičić.
Međutim, funkcioneri Košarkaškog saveza, publika, ali i državni službenici, trudili su se da im pokažu da vjeruju da je takav scenario moguć.
I sam predsednik Josip Broz Tito je otvorio prvenstvo, sve je rađeno da se ova generacija uvede u realnost osvajanja zlatne medalje. Kada smo shvatili kako je sve to pripremano i ko su ljudi koji nas vode, koliko smo opčinjeni time da budemo prvaci sveta, onda je postalo jasno da ćemo biti uspešni – prisjeća se bivši košarkaš Crvene zvezde.
‘Mjesec vaš, zlato naše’
U završnoj fazi takmičenja sa sedam timova svako je igrao protiv svakoga, a Jugoslavija je na putu do ključne utakmice sa Amerikom savladala Italiju, Urugvaj, Brazil i Čehoslovačku.
Žeravicin tim do svih pobeda došao je „glatko”, osim prve utakmice sa Italijom, koja je riješena u tijesnoj završnici, priča Aleksandar Miletić, autor knjige „Džez basket” posvećenoj jugoslovenskoj košarci, za BBC na srpskom.
Igrači su pričali da su bili kruti poslije mjeseci priprema, Tito je sjedio u prvom redu, išao je uživo prenos na televiziji i malo su im se vezale ruke, bio je to veliki teret za prvi meč – dodaje dugogodišnji novinar i urednik lista Politika.
Ostao je najteži posao – mečevi sa Amerikancima i Sovjetima, koji su dotad uglavnom pobeđivali jugoslovenske košarkaše.
Poslije uvodne četiri pobjede Jugoslovena, ali i dva poraza Sovjetskog Saveza, postalo je jasno da naredna utakmica za Jugoslovene postaje – finale.
Navijači su ispunili halu Tivoli, a jedan transparent ubrzo je postao simbol prvog jugoslovenskog košarkaškog zlata.
„Luna vaša, zlata naša”, pisalo je na slovenačkom.
Domaća publika aludirala je na to da su Amerikanci godinu dana ranije postali prva nacija koja je sletjela na Mjesec, ali da titula prvaka svijeta u košarci treba da ostane u Jugoslaviji.
Miro Ferlin pamti da su navijači u Ljubljani bili „neprijateljski nastrojeni” prema američkoj selekciji, a atmosfera u hali bila je „na nož”.
„Amerikanci su nekako bili baš arogantni, imali su stav kao da su oni na prvom mjestu, a onda svi drugi. Oni su prije toga već izgubili jedan meč, što je nama u Jugoslaviji dalo elana da bismo i mi mogli da im damo još jednu ‘porciju‘ – kroz smijeh prepričava ovaj penzioner iz glavnog grada Slovenije.
„Porcija”, kako je Ferlin naziva, isporučena je Amerikancima, Jugoslavija je pobedila 70:63, pa je posljednje kolo protiv Sovjeta, dotadašnje rak rane Žeravicine selekcije, postalo nevažno – zlato je bilo obezbijeđeno.
Reprezentativci su posle velikog uspeha kao nagradu dobili prijem kod predsjednika Josipa Broza.
Predvođeni Stanetom Dolancom, jugoslovenski košarkaši uručili su mu zlatnu medalju kao poklon za 78. rođendan, koji je Tito proslavljao 25. maja, samo dan poslije završetka Svjetskog prvenstva.
im Jugoslavije koji je osvojio Svjetsko prvenstvo u Ljubljani:
- Ivo Daneu (kapiten)
- Ljubodrag Simonović
- Krešimir Ćosić
- Damir Šolman
- Trajko Rajković
- Rato Tvrdić
- Dragan Kapičić
- Nikola Plećaš
- Petar Skansi
- Aljoša Žorga
- Dragutin Čermak
- Vinko Jelovac
Selektor: Ranko Žeravica
Izvor: BBC na srpskom
