Autor 
Na današnji datum, 15. oktobra 1940. godine u Njujorku je održana premijera jedne od najsjajnijih antinacističkih komedija u istoriji kinematografije – „Veliki diktator” (The Great Dictator) Čarlija Čaplina.
Čaplin ne samo da se podrugivao Adolfu Hitleru i njegovoj sviti, već se i zauvijek oprostio od ere nijeme kinematografije i legendarnog lika – male skitnice.
Film je postigao ogroman uspjeh u Sjedinjenim Državama i Evropi, ali sovjetska publika je mogla da ga vidi tek krajem 1980-ih, malo prije raspada SSSR-a.
Na ideju o filmu o Hitleru Čaplin je došao 1937. godine, četiri godine poslije dolaska nacista na vlast u Njemačkoj i dvije godine prije izbijanja Drugog svjetskog rata.
Ideju o snimanju komedije o diktatoru i njegovom dvojniku Čaplinu je predložio britanski režiser Aleksandar Korda, koji mu je ukazao na to koliko sličnosti ima između britanskog komičara i vođe nacista.
Obojica su bili istih godina (Čaplin je bio samo četiri dana stariji od Hitlera), započeli su život u siromaštvu i munjevito postali popularni.
Konačno, Čaplin je više puta ironično govorio kako mu je Hitler ukrao imidž – brčiće koje su 1910-ih postale zaštitni znak njegovog lika malog skitnice.
Jedan od Čaplinovih sinova – Čarls Spenser Čaplin Treći – u knjizi „Moj otac Čarli Čaplin” pisao je da je njegov otac često razmišljao o neobičnim sličnostima koje ima sa Hitlerom.
„Njihove sudbine bile su poput suprotnih polova. Jedna je rasplakala milione ljudi, dok je druga nasmijala čitav svijet. Moj otac nikada nije mogao da misli na Hitlera bez drhtaja, dijlom od užasa, dijelom od čuđenja.
„Zamisli samo”, rekao bi zamišljeno, „on je ludak, a ja sam komičar. Ali sve je moglo da bude drugačije”, napisao je Čaplin Junior.
Čaplinova ideja o snimanju takvog filma je pojačana poslije gledanja propagandnog filma Trijumf volje (Triumph of Will) Leni Rifenštal posvećenog kongresu Nacional-socijaldemokratske partije Njemačke u Nirnbergu 1934. godine.
Njemački pisac Jirgen Trimborn je u biografiji Rifenštal napisao je da se Čaplin, dok je gledao taj film, smijao tehnikama nacističke propagande i samo rasplamsao vlastitu ideju da napravi parodiju na temu Hitlerovih emotivnih govora.
Među rijetkim sovjetskim građanima koji su još tada uspjeli da pogledaju komediju bila je i legendarna sovjetska snajperistkinja Ljudmila Pavličenko, koja je posjetila SAD u sastavu delegacije SSSR-a 1942. godine.
U intervjuu je za Čaplina rekla da joj se film generalno svidio, ali da je bila pomalo razdražena time što je Hitler prikazan kao obična budala.
Čaplin je odgovorio da to i jeste bio njegov cilj – da ublaži strah od nepobjedivosti nacističkih trupa i da pokaže da je Hitler, u stvari, jadna figura opsjednuta megalomanijom.
Veliki diktator nije prikazan u SSSR-u ni poslije Staljinove smrti, a komedija je do sovjetske publike došla tek 1989. godine.
Izvor: BBC
