Džank art u Crnoj Gori: Umjetnost koja je čekala svoje mjesto u istoriji

Kada se posmatra savremena crnogorska likovna scena, uočava se jasna praznina koja je decenijama postojala u vrednovanju radova nastalih od nekonvencionalnih, odbačenih materijala. Džank art je na našim prostorima dugo živio „u slobodnom prostoru“, van galerijskih okvira i izvan fokusa zvanične kritike, često doživljavan tek kao ekološki performans ili puka reciklaža.

Knjiga istoričara umjetnosti mr Mladena Zadrime „Džank art u Crnoj Gori“ dolazi upravo kao neophodna i dugo čekana sistematizacija koja ovu praksu konačno stavlja na mjesto koje joj u istoriji umjetnosti pripada.

Istražujući ovaj fenomen, Zadrima donosi važan uvid – džank art u Crnoj Gori nije tek puki odjek zapadnih trendova, već praksa koja ovdje ima svoj jasan početak, razvoj i trajanje.

Posebno je upečatljiva autorova konstatacija o pionirskim koracima na našim prostorima: Džank art je u Crnoj Gori nastao odmah nakon Drugog svjetskog rata kroz djela Stevana Luketića, iako to tada nije definisano tim nazivom. Ova odrednica je zaživjela tek šezdesetih godina prošlog vijeka, a nju je smislio kritičar Lorens Alovej. Vidimo da je Džank art ovdje postojao prije toga, ali nijesmo bili te sreće da imamo jednog Aloveja da to definiše kroz prakse umjetnika koji kroz korišćene materijale iznose svoje ideje.

Ono što ovu knjigu čini dragocjenom jeste i njen terenski, arhivski karakter. Nastala iz direktnog dijaloga sa autorima i njihovim porodicama, ona spašava od zaborava čitav jedan sloj naše kulture. S posebnim uvažavanjem Zadrima bilježi susrete koji su oblikovali ovo izdanje: Supruga pokojnog Stevana Luketića, gospođa Eleonora, dala mi je na uvid sav materijal koji posjeduje. Veliku podršku sam dobio i od Dimitrija Popovića… Nedavno preminuli Bogdan Musović me je ugostio u njegovom domu u Herceg Novom đe smo nekoliko sati razgovarali o njegovom radu sa odbačenim materijalima. Umjetnici srednje i mlađe generacije su mi izašli u susret, svoja razmišljanja i umjetničke prakse nesebično podijelili sa mnom.

Posmatrajući reagovanja publike, dojam je da je nepostojanje adekvatnog prevoda izraza Junk Art donekle zamaglilo suštinu ovih djela.

Zadrima u svojoj analizi precizno demistifikuje taj stav i skreće pažnju da je riječ o znatno dubljem umjetničkom činu od same zaštite životne sredine: Nije pogrešno stanovište da se radi o ekološkom momentu, ali tek kad se pročita ono što je napisano doći će se do zaključka da je to mnogo kompleksnija priča od puke zaštite životne sredine. Ova knjiga upravo ukazuje na to da Crna Gora ima veliki broj umjetnika koji su se koristili odbačenim materijalima i od njih stvarali umjetnička djela – potpuno ravnopravni sa kolegama koji su odavno ušli u udžbenike moderne i savremene teorije umjetnosti u svijetu.

Činjenica da u Crnoj Gori nikada nije organizovana sveobuhvatna izložba posvećena džank artu ukazuje na to koliko su naši muzeji i galerije zaobilazili ovaj vid stvaralaštva. Zadrima naglašava da izložbe nije ni moglo biti dok se fenomen sintetički ne obradi, jer su se radovi do sada posmatrali isključivo kao individualni izleti pojedinaca.

Objavljivanjem ove knjige, u izdanju Centra za kulturu, a uz podršku Ministarstva kulture i medija, te Prijestonice Cetinje, otvara se novo poglavlje.

Kako autor najavljuje, prva zvanična promocija biće održana na Cetinju, čime se pravi prvi veliki korak ka javnoj afirmaciji ove umjetnosti.

Na institucijama je sada da prepoznaju značaj ovog iskoraka i naprave naredni potez.

M. Sekulić