Autor 
Različiti oblici nasilnog ponašanja, među njima i vršnjačkog nasilja, sve su češći. To nije karakteristika samo našeg društva. I u daleko razvijenim zemljama se bilježi nagli skok agresije i autoagresije kod adolescenata i mladih, naročito nakon 2010. godine. Objašnjenje takve pojave brojne studije vide u sve većim zahtjevima sve složenijeg društva koji se postavljaju i pred roditelje i pred djecu.
Ovako je za “Vijesti” analizirao psihijatar iz Nikšića Borislav Đurišić, naglašavajući da su roditelji zbog borbe za egzistenciju, prinuđeni da sve više rade i da takav pritisak izaziva jaku napetost i nezadovoljstvo što se prenosi na porodicu često kroz agresiju ili u vidu zanemarivanja.
”Oni ne provode vrijeme sa svojom djecom, ne posvećuju im pažnju i ljubav, već su djeca ostavljena sebi, vršnjacima i društvenim mrežama koji preuzimaju ulogu i roditelja i vaspitača. Naglim razvojem društvenih mreža i video igara, došlo je do zauzimanja dijela života mladih, koji je ranije bio okupiran školom, sportom i realnim društvenim aktivnostima. Djeca odvojena od realnog života i od adekvatnih uzora nijesu u stanju da nauče funkcionalne i socijalno prihvatljive načine ispoljavanja svojih emocija sa kojima se inače susreću u adolescentnom periodu. Od ranog djetinjstva djeca su izložena nasilnim sadržajima koji promovišu agresiju i surovost u crtanim filmovima, filmovima, video igrama i društvenim mrežama, prosječno provodeći preko šest sati dnevno na elektronskim uređajima. Periodi kovid izolacije, generisanje panike i straha putem brojnih medija dodatno su doprinijeli alijenaciji svih društvenih kategorija, naročito mladih. Mediji u cilju povećanja gledanosti u većoj mjeri prenose negativne vijesti, jer one više privlače pažnju, a za kulturu gotovo i da nema mjesta, ona je postala deplasirana i dosadna”, tvrdi Đurišić.
Pojašnjava da se čovjekov “prirodni afilijativni motiv da pripada široj grupi i da bude prihvaćen, često zadovoljava na negativan način”.
”Pa mladi postaju djelovi različitih vršnjačkih grupa u kojima imaju iste probleme i sa njima izlaze na kraj na isti način. U takvim grupama se osjećaju sigurno i konačno prihvaćeno, tu dobijaju sve ono što im društvo i porodica nijesu pružili. Takve grupe često svoje emocije kao što su strah, bijes, ogorčenost i očaj, ispoljavaju nasiljem prema slučajnim prolaznicima ili određenim često deprimiranim ili stigmatizovanim socijalnim ili etničkim grupama”, poručuje psihijatar.
Na pitanje kako je moguće da smo kao društvo došli do stadijuma da među nama stasava neko ko je spreman da sa samo 18 godina u sebi ima ogromnu dozu bijesa/devijantnosti, Đurišić je pojasnio:
”Kao što sam pokušao objasniti, takvi napadi nijesu uopšte bez povoda, već su sa veoma dubokim uzrocima koji su najčešće snažno socijalno determinisani. Moderno društvo, prožeto neoliberalnim kapitalizamom, jeste društvenu sferu očistilo od etike, kulture i svih normi, njihovo mjesto je zauzela sebičnost i surova borba za lične interese, kao i promocija ultimativne “slobode” pojedinca odvojenog od društvenih stega. Takav društveni model umjesto da širi ljudsku slobodu zarobljava čovjeka. Čovjekovu slobodu, on je paradoksalno stalno sužava i čovjek postaje običan rob. Rob interesa, navika, posla, rekreacije, ishrane, muzike, video igara, nasilja, narkotika. Tragediju takvog modela možemo vidjeti i u djelima pop kulture, naveo bih primjer stiha iz pjesme Merlina Mensona: “There’s a hole in our soul that we fill with dope, and we’re feeling fine”. Nažalost takav oblik “slobode” nikada se ne završi srećom, već vrlo često tragedijom”, navodi Đurišić.
On kaže da smo svi krivci za ovakve, uznemirujuće slučajeve nasilja…
”Kriv je pravac razvoja cjelokupnog društva, gdje se sve odvija po inerciji, bez promišljanja, bez razumijevanja uzroka i posljedica. Bez ozbiljnih i holističkih javnih politika ti problemi se neće riješiti, već će se samo produbljivati, često i podgrijavati i neodgovornom retorikom javnih ličnosti, što je kod nas često slučaj”, zaključuje psihijatar.
Greška se uoči tek na kraju puta…
Na pitanje “Vijesti” – kako da se učestali slučajevi nasilja ne ponove, Đurišić je kazao da “nažalost mnogi ljudi, a i društvene zajednice često shvate grešku tek kada dođu do kraja puta”…
”Čovjek, a time i društvo često se nalaze na raskršću. Mi biramo stranu, često ne poznajući kraj puta kojim idemo. Međutim, hodajući tim putem polako počinjemo da shvatamo gdje smo se uputili i primjećujemo posljedice naše odluke na raskršću. Razuman čovjek-roditelj i društvo neće nastavljati tvrdoglavo da idu u propast, već će se vratiti gdje su pogriješili i ispraviti grešku. Nadam se da to neće biti slučaj sa nama, kao ni sa cjelokupnim ljudskim društvom kao globalnim selom”, smatra on.
Psihijatar pojašnjava da prepoznavanje individualnih problema čak i u ovakvom nesavršenom društvu je moguće i u porodici i duž cijelog obrazovnog sistema…
”Pomoć je moguće pružiti kroz specijalizovane službe za psihološku i drugu podršku mladima. Svakako država bi trebala da se u granicama sadašnjih realnih mogućnosti pozabavi ovim problemima. Svaki drugačiji pristup osim sistemskog, pristup izdvojenom problemu bez tretiranja uzroka, možda riješi taj konkretan problem kod neke konkretne osobe, ali neće iskorijeniti samu pojavu i fenomen, koja ima duboke korijene i socijalnu determinisanost”.
IZVOR: Vijesti
