Kultura

Na današnji datum rođen je Aleksandar Leso Ivanović

Aleksandar Leso Ivanović, jedan je najznačajnijih pjesnika moderne crnogorske poezije, rođen je 21. novembra 1911. godine. Autor pjesama Kari Šabanovi, Jutra jugova, Ljudi sjenke, bio je mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja, nego prema činjenici da je uopšte rođen. No, dok se to prvo nasilje (rođenje) vrši nad nama u i času kada smo još
Na današnji datum rođen je Aleksandar Leso Ivanović

Aleksandar Leso Ivanović, jedan je najznačajnijih pjesnika moderne crnogorske poezije, rođen je 21. novembra 1911. godine. Autor pjesama Kari Šabanovi, Jutra jugova, Ljudi sjenke, bio je mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja, nego prema činjenici da je uopšte rođen.

No, dok se to prvo nasilje (rođenje) vrši nad nama u i času kada smo još sasvim nesvjesni, kasnije — u staroj Jugoslaviji i za vrijeme okupacije — zapazio sam da su se nasilja nad ljudima vršila baš onda kada su oni bili najviše svjesni.

Potičem iz činovničke porodice, a smatram za svoju osnovnu grešku što sam i lično produžio tu tradiciju. (Ako poživim, sinovi mi sigurno neće biti činovnici!). Dok mi je otac bio viši državni činovnik, majka mi se, kao prosta, patrijahalna Crnogorka, zadovoljila i pozivom domaćice. U svoje vrijeme imali su nešto nepokretnine, ali su je — usljed čestih bolesti i smrtnih slučajeva u porodici — morali prodati. Otac je već davno mrtav (zajedno sa osam sinova i dvije kćeri), a majka, kao penzionerkam, još živa.

Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio sam u državnu službu, primoran na to slabim materijalnim prilikama. Ova nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osjećao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničarčića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku… Pred sam drugi svejtski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sudbinu kao “književnika”.

Za vrijeme okupacije, pod utiscima sopstvene promašenosti, bio sam pasivan, antipatičan. Ipak, bio bih nepravedan prema samom sebi kad bih rekao da sam ikad u duši bio neprijatelj progresa, ali je tačno da se za vrijeme ove krvave borbe, najviše iz sentimentalnih obzira prema porodici, kod mene svodilo sve na pasivno, gotovansko priželjkivanje ove pobjede.

Tek poslije oslobođenja Cetinja bio sam nešto više od godine dana u Jugoslovenskoj armiji, stigavši u nju sa mnogim drugim koji su zakasnili.

Poslije demobilizacije (7. decembra 1945. godine) opet sam postao državni činovnik, naravno, pod kudikamo boljim okolnostima nego ranije. Pomalo pokazujem znake i književnog oživljavanja… – zapisao je Ivanović.

Književne radove počeo je da objavljuje još kao šesnaestogodišnjak. Autor je zbirki pjesama „Stihovi“ (1950) i „Čapur u kršu“ (1960).

Ko je izbliza poznavao Aleksandra Ivanovića i bio neposredan sagovornik njegove skromnosti i tišine, taj će lakše moći da shvati njegovu poeziju – zapisao je svojevremeno književnik Milorad Stojović.

Aleksandar Leso Ivanović dobitnik je Trinaestojulske nagrade za 1961. godinu. Ustanovljena je i nagrada „Aleksandar Leso Ivanović“ koja se godišnje dodjeljuje za najbolju knjigu poezije autoru koji ima prebivalište u Crnoj Gori ili autoru koji piše na crnogorskom jeziku u inostranstvu.

Umro je 13. oktobra 1965. godine na Cetinju.

LJUDI-SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi

što kroz život nečujno i tiho gaze

kao da nogom stupaju po pamuku,

a naše oči nikada ne opaze

ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu

što se samo umorno i gorko nasmiješe

na ljude kad se o njih teško ogriješe

i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,

sa obrazima upalim i žutim,

što ne čuje im se ni smijeha ni plača,

što žive kao samotna i divlja drača,

ali sa bodljama unutra okrenutim,

da nijedna nikoga ne ogrebe

i da nijednom nikoga ne ubodu

do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,

kad tiho prođu u mimogredu mirnu,

jer nikog oni ni laktom ne dodirnu

u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,

i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,

i tek kad umru, slomljeni i uveli,

objave crni posmrtni plakati

da su i oni sa nama živjeli.