„Čedo Drašković pripadao je onome rijetkom soju crnogorskih kulturnih poslenika – nenametljivih pregalaca koji su cio vijek posvetili Crnoj Gori i njezinoj kulturnoj baštini, svjesni da im Crna Gora u kojoj žive neće dostojno zahvaliti za uloženi trud, kao što nije ni generacijama koje su stvarale prije njih. Baš zato spada u rijetke koji su težili afirmisati ne samo svoje savremenike i mlađe generacije no i generacije zaboravljenih stvaralaca i javnih djelatnika“, istakao je dr Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, na komemoraciji povodom smrti montenegriste Čedomira Draškovića.
Osim Nacionalnoj biblioteci, u kojoj je proveo svoj radni vijek, te radom u Matici crnogorskoj, Čedomir Drašković je dao veliki doprinos i FCJK i PEN centru, ali i mnogim drugim asocijacijama i organizacijama koje su štitile, ali i afirmisale crnogorsku kulturu i identitet, podśetio je dr Boban Batrićević, profesоr na FCJK, ističući i Draškovićevu hrabrost iskazanu nakon 30. avgusta 2020. (smjene vlasti u Crnoj Gori), time što je pisao i pomagao svaku akciju odbrane Crne Gore.
Dr Milan Marković, profesor na FCJK, istakao je da je Drašković čitav svoj profesionalni vijek posvetio predanom radu na proučavanju i afirmaciji crnogorske kulturne baštine i očuvanju njenoga nacionalnog identiteta, te da je svoje svestrano znanje nesebično dijelio, oplemenjujući i podučavajući sagovornike i čitaoce.
Cetinje je bilо Čedova životna ljubav, zbog koje je odbijao, nekad i vrlo primamljive ponude koje su podrazumijevale odlazak iz prijestonice, kazao je Adnan Čirgić, dodajući kako je kulturno rastakanje Cetinja emotivno doživljavao i o tome govorio kroz brojne svoje eseje, kritikujući vašarsku i festivalsku površnu kulturnu politiku koju je zvanična Crna Gora vodila osobito u postreferendumsko doba.
„Cetinjskim stvaraocima i nekadašnjim cetinjskim institucijama posvetio je značajne studije, među kojima posebno treba istaći studiju o Cetinjskoj čitaonici i njezinu značaju za crnogorsku kulturu, studiju o Đevojačkome institutu i Bogoslovsko-učiteljskoj školi, ali i druge studije i eseje o malignome djelovanju Srpske pravoslavne crkve na crnogorsku kulturu, o pustošenju i zapuštanju Cetinja kao kulturnoga centra Crne Gore, o pogubnosti seljenja cetinjskih institucija poput Više pedagoške škole koja je seljenjem u Nikšić i kasnijim transformacijama postala jedan od centara za regrutaciju anticrnogorskoga kadra, čemu i danas svjedočimo. S druge strane, protivio se osnivanju ‘pećinskoga svetilišta’ (kako ga je sâm zvao) triju hrišćanskih relikvija za koje je planirano zdanje poviše Cetinjskoga manastira, koje bi time prestalo biti dominantna tačka Cetinja nad kojom dominira samo Njegoš na Lovćenu“, istakao je Čirgić.
On je podśetio na to da je Drašković bio vezan za Fakultet za crnogorski jezik i književnost. Još od osnivanja Instituta za crnogorski jezik i književnost, čiji je bio jedan od inicijatora, a zatim član Izdavačkoga savjeta te član Upravnoga odbora FCJK od osnivanja FCJK do kraja života.
Śećajući se susreta sa Draškovićem još iz vremena kada je bio dijete na Cetinju, a zatim i iz vremena studija istorije, Boban Batrićević istakao je kako je Čedomir uvijek bio vedar i nasmijan i spreman da pomogne svakom mladom čovjeku.
„Kao istoričar koji se bavi prošlošću Crne Gore spoznao sam zašto je Čedo bio toliko značajan i zašto njegovo ime spada u red onih koji su gradili ovu zemlju. Nedugo poslije osnivanja ove kuće u kojoj se danas na njega s ponosom śećamo, počeo sam s Čedom i sarađivati i rednovnije se gledati. Bilo mi je drago u društvu Adnana Čirgića i Aleksandra Radomana slušati njegove priče o Crnoj Gori i prenošenje teških iskustava s kojima se srijetao u svojoj beskompromisnoj borbi za emancipaciju crnogorske nacionalne kulture. Kad se pogleda Čedova bio-bibliografija, vidi se zapažena produkcija kakvom bi se mogao pohvaliti malo koji crnogorski akademik. No, njegov rad na uspostavi crnogorskih institucija jednako je važan“, kazao je Batrićević.
„Drašković je jasno pokazivao svoju etiku i u svojim naučnim i stručnim radovima. Njegova stručna argumentacija, osobena akribija, sposobnost izvođenja zaključaka, povezivanje i kontekstualizacija istorijskih referenci ostaće da služe kao poučni i pouzdani primjeri mlađim generacijama istraživača. Kad god bi primijetio da se Crna Gora kreće retrogradnim stranputicama, bilo zbog domaćega neznanja ili vanjskih loših namjera, bio je jedan od rijetkih pojedinaca koji bi ustao i javno izrazio kritičko protivljenje takvim društvenim pojavama. Čedomir Drašković pokrenuo je, razvio i zaokružio široku djelatničku oblast u čijem je fokusu bila i ostala Crna Gora“, istakao je Milan Marković.
Dodao je i da je Čedomir Drašković ostvario izvanredne rezultate i doprinose. Tokom gotovo 35 godina provedenih u Nacionalnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“ inicirao je, osmislio, sprovodio i realizovao veliki broj programa i projekata od nacionalnoga značaja, nadograđujući ugled institucije koju je vodio i otkrivajući zapostavljeno kulturno nasljeđe zemlje kojoj je pripadao.
„Čedomir Drašković dao je izvanredan doprinos razvoju kulturne istorije i montenegristike u Crnoj Gori. Međutim, uticaj njegovoga rada na razvoj ovih oblasti u drugoj polovini 20. i prvim decenijama 21. vijeka tek će postati predmetom ozbiljnih istraživanja. No, sasvim je sigurno da će i sâm Drašković ostati upamćen kao neizostavni dio crnogorske kulturne istorije, da će njegovo ime zauvijek ostati upisano u temelje svih relevantnih crnogorskih institucija profilisanih za proučavanje i prezervaciju nacionalne suštine, a śećanje na njega živo u srcima onih koji su imali čast da ga upoznaju. Njegovim odlaskom, mi, s Fakulteta za crnogorski jezik i književnost i iz Crnogorskoga PEN centra izgubili smo dragoga prijatelja; nadarenog, velikodušnog i brižnog kolegu i velikana na polju istraživanja crnogorske kulture“, ocijenio je Marković.
BIOGRAFIJA
Čedomir Drašković rođen je na Čevu 1946. godine. Poslije svršene osnovne škole, seli se na Cetinje, đe će završiti gimnaziju, a nakon toga upisuje Istoriju jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatski jezik u Sarajevu. Zaljubljenik u Sarajevo, Čedo je taj grad odabrao i za odbranu doktorske disertacije „Glas Crnogorca (1873–1922) – književnoistorijska studija s bibliografijom“, koju je Vijeće Filozofskoga fakulteta u Sarajevu prihvatilo za odbranu bez obaveze polaganja usmenoga doktorskog ispita. No odbranu te disertacije prekinula je velikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu. A kad već nije bilo uslova za odbranu doktorata u Sarajevu, Čedo Drašković nije imao želje da ga brani pred onima koji su ga spriječili da je odbrani u Sarajevu.
Najveći dio svojega radnog angažmana Čedo Drašković proveo je u Nacionalnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“, ondašnjoj Centralnoj biblioteci, cijelih 35 godina – od pripravnika do direktora u tri mandata (1990–2004), a onda kao rukovodilac izdavačke djelatnosti, nakon čega prelazi u Maticu crnogorsku, odakle će uskoro (2010) poći u penziju. Za crnogorsku je kulturu od osobitoga značaja njegov doprinos izdavaštvu. Pored toga što je bio posvećen dugogodišnjemu projektu Crnogorske bibliografije, od ogromnoga je značaja njegov angažman na objavljivanju kapitalne knjige „Počeci štamparstva u Crnoj Gori (1492–1496)“ Nemirovskoga, a neke značajne naslove poput „Studije iz crnogorske istorije umjetnosti“ Rajka Vujičića, „Cetinje kao feniks“ Pavla Mijovića, „Jezikoslovne studije“ Vojislava P. Nikčevića, „Skrivana strana istorije“ Šerba Rastodera i dr. on je potpisao kao urednik ili član redakcije.
IZVOR: Fakultet za crnogorski jezik i književnost
