Od katastrofe do prirodnog rezervata: kako je Černobilj oživio bez ljudi

Uprkos kontinuiranom zračenju u oblastima oko nuklearke u Černobilju, 40 godina nakon nuklearne katastrofe odsustvo ljudske aktivnosti omogućilo je brojnim divljim životinjama da povrate svoja staništa i danas je to jedan od najvećih rezervata prirode u Evropi.

Zabranjena zona od 2.600 kvadratnih kilometara uspostavljena je nakon najgore civilne nuklearne nesreće na svijetu u Černobilju 26. aprila 1986. godine, kada je oslobođen radioaktivni oblak širom Evrope i kada je evakuisano oko 115.000 ljudi iz okolnog područja. Gotovo odmah, zračenje je usmrtilo 31 radnika elektrane i vatrogasca.

Katastrofa je dovela do stvaranja Černobiljske zone isključenja (Zona vіdčužennja Čornobiljskoj AES) koja se od 1986. godine, pretvorila u prosperitetno, nenamjerno utočište za divlje životinje i ogromnu „laboratoriju“ za ponovno oživljavanje divljine.

Zona bez ljudi – utočište za divlje životinje

Zona isključenja zabranjuje ljudima da tu žive, zabranjuje komercijalne aktivnosti, eksploataciju prirodnih resursa i javni pristup. Sada je ovo područje dom bujne populacije velikih sisara. Čovjek je, međutim, posljednjih godina na neki način ipak prisutan u području jer zbog rusko-ukrajinskog sukoba bombe padaju u blizini reaktora u Černobilju.

Populacije vukova, lisica, evroazijskog risa, losova i divljih svinja su se ovdje značajno povećale. Vrste poput mrkih medvjeda i evropskog bizona su se, u međuvremenu, vratile. Ovo ponovno buđenje divljine u svom najekstremnijem obliku, s obzirom na nemogućnost ljudi da intervenišu, dovelo je do nekoliko neočekivanih efekata u zoni.

Studije pokazuju da nedostatak ljudskih aktivnosti – lova, poljoprivrede i komunikacija – ima pozitivniji uticaj na broj životinja nego što zračenje ima negativan.

Populacije velikih sisara u bjeloruskom sektoru zone uporedive su ili veće od onih u nekontaminiranim prirodnim rezervatima. Nema sumnje da je početno zračenje nanelo veliku štetu flori i fauni, posebno u „crvenoj šumi“, području od 10 kvadratnih kilometara u blizini nuklearne elektrane.

To područje je dobilo ime nakon što su borovi uginuli i postali crvenkasto-smeđi zbog visoke apsorpcije zračenja. Ipak, dugoročne studije pokazuju da se biodiverzitet povećao u odsustvu ljudi.

Povratak rijetkih vrsta

Niz ugroženih vrsta vratio se u zonu isključenja. To uključuje i Prževaljskog konja, koji je uveden u područje 1998. godine kao eksperiment zaštite. Danas napreduju, a populacija je porasla na preko 150 životinja u određenom području ukrajinskog dijela zone.

Evroazijski ris i evropski bizon, koji su nestali iz tog područja, vratili su se i uspostavili svoje populacije. Vratilo se i nekoliko vrsta ptica, kao što su crne rode, bijele rode i bjelorepani orlovi. Najznačajniji je povratak globalno ugroženog velikog orla pjegavca, koji zavisi od močvarnih staništa za lov i veoma je osjetljiv na ljudske aktivnosti. Nestao je iz tog područja u vrijeme nuklearne nesreće.

U 2019. godini zabilježena su četiri para na mjestu istraživanja, a najmanje 13 parova je dokumentovano kako se gnezde u bjeloruskom dijelu zone. Danas je ovaj region jedino mjesto na svijetu gdje populacija ove rijetke vrste raste.

Adaptacije na radioaktivno okruženje

Postoje i naučni dokazi da se neke vrste izgleda prilagođavaju radioaktivnom okruženju. Na primjer, obične šumske žabe u zoni su tamnije, jer viši nivoi melanina izgleda štite od oštećenja od zračenja.

Čini se da se kod vukova razvija otpornost, jer istraživanja evroazijskih vukova ukazuju na potencijalne adaptacije za preživljavanje hroničnog zračenja i smanjenje rizika od raka.

Takva adaptacija nije ograničena samo na životinje. Crna gljivica je prvi put otkrivena 1991. godine, korišćenjem robota na daljinsko upravljanje, koja raste unutar reaktora 4 bivše elektrane. Izgleda da koristi melanin, koji može da zaštiti od ultraljubičastog svjetla, kako bi pretvarala gama zračenje u energiju za brži rast nego normalno.

Pored toga, neke biljke u obližnjoj zoni pokazuju popravku DNK kao odgovor na visoke nivoe zračenja. Takva adaptacija znači da je vegetacija evoluirala da bi preživjela, a neke biljke pokazuju poboljšanu sposobnost da upravljaju teškim metalima i zračenjem.

Ekosistem bez ljudi – lekcije i posljedice

Sada je to jedan od najvećih rezervata prirode u Evropi, što predstavlja važno mjesto za ekološka istraživanja, posebno o tome kako se ekosistemi oporavljaju kada nisu poremećeni.

Zonu je nesumnjivo oblikovalo zračenje, ali i, što je ključno, odsustvo ljudi i vrijeme. Kao posljedica toga, uobičajena ekološka pravila više ne važe i to je značilo da Černobilj sada ima neke izuzetne divlje životinje.

Na primjer, stotine kućnih pasa napuštenih nakon katastrofe postali su divlji psi koji su evoluirali da budu genetski različiti od populacija u drugim djelovima Ukrajine.

Uprkos dokazima koji podržavaju ponovno oživljavanje prirode, očigledno je da nisu svi ishodi katastrofe bili korisni za floru i faunu. Postoji evolutivni pritisak, jer neke vrste pokazuju smanjen reproduktivni uspjeh i visoke stope mutacija, što rezultira nekim zdravstvenim problemima za životinje.

Ali nije samo Černobilj mjesto gdje ove nuklearne zone podstiču povratak životinja. Oko drugih oštećenih nuklearnih reaktora, kao što je Fukušima, sisari, uključujući medvjede, rakune i divlje svinje, sada su se vratili u velikom broju, pretvarajući zone isključenja u neočekivana utočišta. U nekim operativnim nuklearnim elektranama, lokalne divlje životinje su podstaknute stvaranjem staništa i zaštitom velikih, netaknutih područja isključenja.

Jasno je da je situacija komplikovana i da ne bi trebalo da bude potrebna nuklearna nesreća da bi se spriječilo da ljudi guraju druge vrste ka egzistencijalnom riziku, a kamoli kontinuirana degradacija životne sredine koja se dešava širom svijeta. Iz takvih katastrofa treba naučiti lekcije, a nema urednih zaključaka, čak ni 40 godina nakon katastrofe.

Divlje životinje su se uglavnom vratile u područje oko Černobilja zbog odsustva ljudi, iako ne predvidljivo ili ravnomjerno. Međutim, to ilustruje kako ekosistemi mogu da reaguju i dalje napreduju kada se uobičajena pravila ne primjenjuju.

Izvor: RTS