Društvo

Odgajamo li narcisoidne generacije?

Među mnogim mogućim ishodima djetinjstva, jedan od najsloženijih je narcisoidno ponašanje odraslih, ovdje mislim na narcisoidnost kao patologiju, zdrava doza narcizma (zdravo samopoštovanje) je potpuno normalna i korisna po mentalno zdravlje. Narcizam u djetinjstvu je prirodna i neophodna razvojna faza svakog djeteta, ova egocentrična faza je normalna i važna za razvoj stabilne psihe. Sa tri
Odgajamo li narcisoidne generacije?

Ilustracija (foto: Shutterstock)

Među mnogim mogućim ishodima djetinjstva, jedan od najsloženijih je narcisoidno ponašanje odraslih, ovdje mislim na narcisoidnost kao patologiju, zdrava doza narcizma (zdravo samopoštovanje) je potpuno normalna i korisna po mentalno zdravlje.

Narcizam u djetinjstvu je prirodna i neophodna razvojna faza svakog djeteta, ova egocentrična faza je normalna i važna za razvoj stabilne psihe.

Sa tri godine dijete još uvijek ne shvata da druga osoba nije dio njega i da nije tu samo da bi zadovoljila njegove potrebe. Međutim, između 3 i 4 godine djeca trebaju biti svjesna granica i postojanja drugih. U ovoj fazi, moraju biti (na)učeni da ne mogu da imaju sve što žele kad god požele, da mama ne može biti samo njihova i da je važno brinuti o drugom.

Kako je djetinjstvo vrijeme kada se formira karakter čovjeka, a ne postoji “gen” za narcizam, način vaspitanja djeteta igra ključnu ulogu u njegovom emocionalnom i psihološkom razvoju i direktno utiče na to kako će odrasti.

Danas ću pomenuti dva različita puta, dva suprotstavljena stila vaspitanja i porodičnog okruženja koja mogu doprinijeti razvoju narcisoidne odrasle osobe: put traumatizovane i zanemarene privrženosti i put razmaženog i prezaštićenog djeteta. Oba ova puta dijele jednu fundamentalnu karakteristiku – podržavaju egocentrično postojanje. U oba slučaja dijete uči da je ono što mu se dešava važnije od onoga što se dešava drugom.

Na prvom putu djeca koja dolaze iz okruženja u kome se njihova osjećanja i potrebe često ignorišu ili zanemaju mogu internalizovati ideju da su osjećanja i potrebe drugih nevažne. Ovo može dovesti do toga da odrasla osoba ima poteškoća u empatičnom odnosu prema drugima, pokazujući narcisoidno ponašanje.

S druge strane, djeca roditelja koji ih “precjenjuju” tokom godina formiranja, koji ih vide kao posebniju, s više prava od druge djece, sa zasluživanjem posebnog tretmana, a njihova mišljenja i želje uvijek najvažnijim, mogu internalizovati doživljaj superiornosti, doživljaj koji je u osnovi narcizma. Ovo može izazvati poteškoće u međuljudskim odnosima u odraslom dobu, manifestujući se narcističkim ponašanjima, u kojima je osoba sklona da uvijek daje prioritet sopstvenim potrebama i osjećanjima, sve do potpunog poništava drugih.

Jasno je da roditelji nisu jedini koji utiču u životu svog djeteta, ali jesu najvažniji.

U “savremenom” društvu koje je sklono da nagrađuje narcizam, koje cijeni pojedinaca koji dobija ono što želi po svaku cijenu, koji zahtijevaju poseban tretman, u društvu fokusiranom na individualizam i preokupiranost sobom, na netoleranciju osrednjosti, u kulturi rijaliti programa, selfija, konzumerizma, usmjeremoj na uporedjivanje, gdje svako ima “čuveno” pravo na svoje mišljenje i može da ga podijeli, nije lako naći mjeru.

Nekim roditeljima je teško reći ‘ne’ i nametnuti ograničenja zbog brojnih (uključujući pomenutih) faktora, uz nedostatak vremena u vezi sa zahtjevima života i neiskustvo, pa i zbog same nesvjesnosti o sopstvenom narcistčkim osobinama.

Napomenuću da gore navedeni faktori sami ili čak kombinovani ne garantuju da će dijete nužno razviti narcističke osobine ili narcisoidni poremećaj ličnosti, ali rizici su stvarni.

Što je onda protivotrov za ovu “epidemiju narcizma”?

Učite djecu solidarnosti i postavljajte granice. Učenje empatije, dijeljenja, zdrave granice, nagrade i kazne koje odgovaraju uzrastu vašeg djeteta, pomoći će mu da odraste i postane dobro uravnotežena i empatična osoba.

Roditelji koji precijene autonomiju, podstiču djecu da se “laktaju” okolo, ohrabruju ih da se fokusiraju samo na sebe i na kraju odgajaju razmaženu generaciju koja “ima pravo”.

Jasno je da svaki roditelj želi samouvjerenu djecu, kojom ne vladaju nesigurnosti, ali kako znati napraviti razliku između samopouzdanja i narcisoidnosti?

Ravnotežom. Možete da pohvalite svoju djecu, ali uvijek budite sigurni da je ono što hvalite stvarno dostignuće.

Nemojte se plašiti da postavite visoka očekivanja, zahtevajte da se ona ispune, ponudite konstruktivnu kritiku kada je to potrebno i podsjetite ih da se svijet ne vrti oko njih.

Ohrabrite ih da razmišljaju o kolektivnom dobru, a ne da se fokusiraju samo na sebe kao pojedinca.

Podsjetite ih da je ono kako ih drugi ljudi doživljavaju, podjednako važno koliko i kako oni sebe doživljavaju.

Što je češće moguće, naglasite im da, iako ne trebaju nikome dozvoliti da ih “gleda sa visine”, oni takođe imaju dužnost da ne gledaju na taj način druge.

Dajte/budite im primjer na koji se vrijedi ugledati, jer današnja djeca postaju sjutrašnji roditelji i ciklus počinje ponovo.

Mi ga moramo zaustaviti.

Kako reče Dostojevski “svi smo krivi za sve”.

Autorka: Marija Perišić, psihološkinja, psihoterapijska savjetnica, pedagog senzorne integracije i praktičar ranih intervencija

(Tekst prenosimo uz odobrenje autorke)