Opelo crnogorskoj mladosti – Odgovor gospodinu Eskobaru

Naš sugrađanin, student Fakulteta pravnih nauka Jovan Jablan obratio se specijalnom izaslaniku Sjedinjenih Američkih Država (SAD) za Zapadni Balkan Gabrijelu Eskobaru. Obraćanje prenosimo u cjelosti:

Uvaženi gospodine Eskobar,

Obraćam Vam se povodom vaše jučerašnje izjave u kojoj ste, između ostalog rekli da je vrijeme  dati mladim ljudima Zapadnog Balkana priliku da iskoriste svoju energiju i domišljatost kako bi izgradili budućnost u svojim zemljama, a ne nekim tuđim.

Uvaženi specijalni izaslaniče SAD-a, biti mlada osoba u državi Crnoj Gori podvig je donkihotovskih razmjera. Kada kažem ‘mlada osoba’, mislim na čeljade koje je – željno života, koje je slobodno, koje vapi za obrazovanjem, koje se raduje svom društvu i državi u kojoj živi, koje svoju ambicioznost zdravo upražnjava nebolesnim prilikama koje joj se nude, koje shodno njima stvara svoje danas, planira svoje sjutra – a  planirajući svoj život uobličava društveno danas i državno sjutra. Međutim, u vječnoj našoj nama je mladima vječna mladalačka neželja za životom, vječni su naši okovi neslobodne mladosti, vječna je naša bespotrebnost za obrazovanjem zbog njihovog obraz-obesmišljavanja, vječna je naša – sredinom uzrokovana – uninija i čamotinja, vječan je defetizam, osjećaj gađenja ili prinudno stapanje sa tumor-humorističkim kolektivitetom čijeg smo nevoljno članovi, vječna je naša groteskna – mladalačkim nagonima uzrokovana – ambicioznost i pregršt mnogo bolesnih prilika za upražnjavanjem iste, vječno je prolazno naše danas, a ovjekovečeno i neprolazno nepostojanje našeg ‘boljeg’ sjutra.

Mazohistički smo zavoljeli neželjeni život u ‘domovini našoj miloj’, u kojoj nam uzori dolaze iz redova politike i kriminala, pri čemu je dualnost pođekad upitna, u kojoj su (ne)aktivnosti navedenih glavne teme jutarnje kafe i postseksualnih nježnosti, u kojoj su mediji okupirani poludebilnim reportažama, emisijama i debatama o punodebilnim političkim degenerizmima, u kojoj se u crkvi sastavljaju vlade a od vlade otuđuju bezbožnički građani, u kojoj se religioznost mjeri nacionalizmom i mržnjom, a ljubav bližnjeg svog daljinom tuđeg i drugačijeg, u kojoj se kvalitet političara mjeri sposobnošću oportunizma, blizinom popa crkve tuđe države, količinom izopačene radosti na fotografiji sa npr. Vama, numeričkim određivanjem količine žena sa kojima se spavalo, koruptivnim aktivizmom, elastičnošću južnog predjela leđa, dubokodžeparanjem građana, i drugim svakojakim ljepotama.

Dažbinama mladosti plaćamo svoje živote u najcrnjoj našoj, u kojoj muškarci – sinovi stijenja, vuci gorski, i čuvari poštenja – biju i ubijaju žene, u kojoj ti bolest prođe ili prođeš ti dok stigneš na rendgenski red, u kojoj je zakon – čiji su određeni zaštitnici elementarno nepismeni ljudi – mrtvo slovo na nikad oživjelom papiru, u kojoj pisci, slikari, muzičari, vajari, režiseri, glumci i slični zlosretnici – koji oblikuju našu kulturu koja nas održava postojanim, ali za koju izdvajamo 1% našeg bruto-društvenog dohotka – jedva sastavljaju kraj sa krajem, u kojoj su nauka i ljudi koji je praktikuju na dalekim marginama bitnosti, a u kojoj su primitivizam, pohlepa i glupost tri vip ulaznice za javnu scenu tragikomične crnogorske zbilje.

Naša sloboda u vidu plamena buntovnosti ugašena je širokogrudo obezbijeđenim sadržajem trenutnih zadovoljstava i trajnih nesigurnosti – kojih smo vjerni konzumenti – isto kao i unaprijed ponuđenih obrazaca (ne)ostvarenja u ovom (ne)društvu, izopačenog karijerizma i bezuslovne ambicije. Gaziti preko leševa, učlaniti se u političku partiju u prvim godinama svog punoljetstva, biti lukav i savladati tehnike ćutanja, klimati glavom kvazi-autoritetu i odreći se svog mišljenja odnosno ubijediti sebe da je ono nebitno, naći što kraći put do slave i love (<3) – vrijednosni je sistem koji nam je nametnut, i kojeg smo bespogovorno prihvatili – a kandidati u gaženju leševa, lukavstvu, ćutanju i klimanju glavom, sve su bolji i bolji, što konkurenciju čini izuzetnim kolopletom svakolikog gadluka.

Mladosti je crnogorskoj odavno dojadilo da se obrazuje, jer smo još davnije shvatili da u ovoj državi malo što funkcioniše skladno obrazu, osim vječnog pozivanja na isti. Ne učimo da naučimo, nego jer nas bez diplome – bez tog oreola nad našim šupljim glavama – nemaju đe ubačit. Trenutak našeg ‘ubačanja’ obrnuto je proporcinalan trenutku našeg zbacivanja sa prijestola mladih dana kojih ionako nikad nismo bili dostojni. U momentu ‘ubačanja’ prihvatamo sve principe ne predugo čekane starosti u kojoj ćemo provesti ostatke i otpatke od svojih bijednih života u ovoj napaćenoj zemlji, u kojoj je tranzicija iz mladih u stare godine vrlo kratka ili nepostojeća.

Mladi se ne radujemo novom jutru, svoje dokoličarske dane osmišljavamo besmislom, žudimo za sadržajem koji će nam pružiti nadu da starost i nije tako dosadna kao mladost. Predali smo svoju mlađanost ćutanjem – bez pokušaja borbe – penzionerskom iskustvu ravnom bezčuđujućem principu ‘već viđeno’, iako je sad prvi i jedini put da gledamo krvavim očima mlade starine. Mladost nam je ugušio cunami (kalifornijskog tipa) primitivizma  – čijeg smo pravila igre, kao jedinu i vječitu istinu – ćutke prihvatili. Svoje ultimativno utočište – kao posljednju stanicu bijega od društvenog bjesnila – pronašli smo u izvrgavanju ruglu svega što nas okružuje, neuspješno pokušavajući stvarati svoje klaustrofobične svjetove.

S obzirom na to da smo najveličanstveniji predstavnici ‘ćutanje je zlato’ misli, poodavno smo polupogrešno zaključili da u ovoj državi ništa nije vrijedno neprećutane riječi. Pitanja o društvu i našim epizodnim ulogama u njemu, prestali smo postavljati i prije nego što smo postali svjesni svoje mladolikosti, a kamoli činjenice da po stare dane treba nastaviti ove mizerne živote, ali i ostaviti prostor nekim budućim generacijama na iste iznakažene mladosti koje mi proživljavamo ili smo ih već proživjeli. Naši su jezici isuviše dlakavi da bismo postavili pitanja čuvarima naše poštene mladosti od čijih odluka zavise naši života, da bismo digli naš – duboko pod zemljom sahranjeni – glas, da bismo se prestali braniti hamletovštinama i frazama apolitičnosti, kukavno mudrujući kako nas ništa ne interesuje i kako je ovđe nemoguće promijeniti bilo šta.

Stoga je previše očigledno da je odlazak uvijek opcija, a povratak baš i ne. Otići, napustiti i ostaviti sve iza sebe, sa ili bez nade da se ikad može nešto promijeniti, da će to uraditi neko drugi a ne mi – jer nas jelte niko ne razumije, ili se plaši da nas razumije – jako je privlačna opcija na izmacima naše mladosti. U konstantnom smo iskušenju prigrliti svakodnevnu prisutnost nostalgije za našom tužnom domovinom, osjećaja kojeg su najbolji poznavaoci oni koji su s pravom na vrijeme odlepršali sa uvenulog cvijeta države Crne Gore. Otići bez borbe ili ne otići i boriti se – pitanje je. Ostati ili se vratiti – malo manje.

Stoga, uvaženi gospodine Eskobar, plašim se da je kasno za Vašu dobronamjernu intervenciju. Međutim, kako ste Vi zasigurno bolje obaviješten čovjek od moje malenkosti, radosno Vam i iskreno priznajem da ste u meni izazvali prisustvo mladalački-naivne nade da će ovog puta, veličanstvena zemlja koju predstavljate, zaista nešto uraditi – jer mi očigledno nismo sposobni.

Srdačno Vas pozdravljam iz Bolonje u kojoj sam trenutno na studijskom boravku, u nadi da će Vam se crnogorska mladost, koju vjerujem da nećete iznevjeriti, imati i na čemu zahvaliti.

S poštovanjem,

Jovan Jablan, godina 22