“Sloboda je nezavisnost, sreća je zavisnost od hiljadu sitnih sitnica.” Isidora Sekulić
Zarobili smo je i smjestili pod komadom platna, ušivenom za komad oble daske. Ona je visoko istaknuti simbol našeg nacionalnog identiteta, a u igri: Ko će više, ko će bolje, nadmećemo se dužinom i širinom našeg ponosa. Pa je tako nalazimo u zabilješkama Ginisa, u džinovskim razmjerama nacionalizama, kao mjeru patriotizma. Duboko dolje u vodama Adrijatika razvijena je hrvatska zastava površine 200 kvadratnih metara, u tehnici origami mozaika razvijena je kosovska zastava veličine 1216 kvadratnih metara, u jednoj zatvorenoj sportskoj sali, sastavljena od 127 400 komada višeugaonih papira, rumunska zastava od 79 290 kvadratnih metara, teška 5 tona…u ovom nizu veličina se našla i naša crnogorska zastava od skoro 5000 metara kvadratnih, teška 700 kg. Nestrpljivi da se nađu u ovom nizu su i poklonici trobojke u Crnoj Gori, koji spremaju odgovor dug 350 metara.
Hodočašće crvene, zlatom oivičene počinje na Cetinju a završava se nenadano u Nikšiću, naime nakon promocije postala je predmet otuđenja, dobrih namjera jednog mještanina grada pod Trebjesom, ili revanšizma smijenjenog pozicionara, pretpostavlja inicijator ove zamisli, nakon duge portage za fetiš predmetom.
Njeno postavljanje na parkingu TO Cetinja bilo je propraćeno prvo zabunom oko vremena razvijanja a onda i vješto zabilježenim trenutkom njenog cijepanja, od strane vlasnika crnih ekrana, koji su mogli da se pohvale ekskluzivom. Uhvaćeno je sporopoteznim manirom snimanja njeno malo nesavršenstvo slučaja, koji je htio da se zakačena za stub dijelom iscijepa. Bilo je u tome neke potajne radosti da ljudska ruka ne može pokriti nebo a da ne bude na tom putu ometena. Pratila ju je i prepirka učesnika predstave oko vremena razvijanja, u toj mrtvoj trci, svi su imali svoju verziju priče, dok su njeno tijelo sastavljale vezilje zlatnim koncem, ostavljenim za posebne prilike.
Nakon Nikšića, u Mojkovcu je razvijena nova, od spojenih bandjera mještana ovog grada. Nekih stotinak dragocjenih crvenih platna je postalo odgovarajući substitut za sličnu namjenu.
A ona džinovski saobrazna željama, naša Đokonda, koju je Leonardo nosio savijenu pod miškom, kad je napuštao Italiju, bježeći od volje i nevolje svojih mecena Medičijevih, rekavši pritom « li Medici mi creorno e destrusseno » nalazi se u mraku podrumskih prostorija, teško je mogu zamisliti neđe drugo sa svojih skoro tonu težine. Umotana je namjerama spasioca da je sačuva sve do nove prilike, kada će je svjetlost državnog praznika borbe protiv fašizma učiniti otpornom na sve nacionalizme i povampirene frakcije.
Možda bi mogla da bude fino retuširana, sitnim detaljima do savršenstva, onako kako je Leonardo znao da dorađuje, ljubomorno čuvajući platna za neka svoja buduća vremena. U čvrstom stisku otpora, ona postaje fresko stegnuta pesnica, kojoj bi renensansni putnik dodao i malo crvene zemlje, kako bi sebi obezbijedio još koji prefinjeni zahvat, u crveno-oker boji sinopije.
Diskretni pogled kroz prozor
U desetom pariskom arondismanu, u sobi Vincenzo Peruggia-e, stakloresca, koji je radio u Luvru, vidimo platno Đokonde, svojevremeno kupljeno od strane François premier, a nestalo iz Luvra u ponedjeljak, 21 avgusta 1911, kada je slikar kopista Louis Béroud došao da napravi kroki ovog djela, kao najavu za svoju sliku: Mona Lisa au Louvre. On je u pratnji grafičara Auguste Laguillermie, a ponedjeljak je ujedno i neradni dan. Obojica će se naći pred praznim mjestom, što će izazvati veliku pažnju uprave, organa reda i štampe. Pojaviće se informacija da je u pitanju jevrejska zavjera, u antisemitističkom raspoloženju, koje je eshaliralo nekih pet godina ranije u Dreyfus aferi, a pod sumnjom je bio i pjesnik Guillaume Appolinaire, poljskog porijekla, koji je bio zatvoren u Prison de la Santé, osuđen da je sarađivao sa belgijskim krujumčarom umjetnina, Guy Pierret, koji je ukrao statue iz odjela feničanske umjetnosti u Luvru, od kojih je jednu prodao Pablo Picasso-u, a na upražnjenom mjestu u Luvru će se naći Rafaelov portret Balthasar Castiglione-a.
Pogled je ovaj put usmjeren ka Univerzitetskoj biblioteci, do koje se dolazi suterenskim hodnikom. Ona čuva raspored stvari u sobi književnice, koja je za svoje djelo rekla da je šaka šodera bačena u velike rupe nekulture. Njena poslednja volja je ispoštovana, pa tako vidimo Isidorinu sobu na Senjaku, njene lične stvari i sitnice, naočare, pernicu, portabl ćiriličnu pisaću mašinu, nož za hartiju, mastionicu, četiri broša, zidni sat, lampu sa srpskim vezom, 2000 knjiga, posudu, u kojoj je spalila svoju drugu knjigu o Njegošu. Pažnju privlači njegova fotografija između dva svjećnjaka, sa čijom je uveličanom kopijom svakodnevno razgovarala, pišući djela njemu posvećena, i ne sluteći da će jedno od njih predati vatri, u strahu od političke odmazde Jovana Skerlića.
