Nad kanjonom rijeke Apurimac u Peruu i danas stoji posljednji sačuvani most iz vremena Inka. Star je najmanje 500 godina, a u njegovoj izgradnji nije korišteno ni željezo ni beton – cijeli je sagrađen ručno od užadi, odnosno pletene slame. Viseći most Q’eswachaka fascinantna je ostavština drevnog naroda Južne Amerike, a da ona ostane sačuvana brinu se mještani okolnih sela. Oni se svake godine okupljaju i obnavljaju most uz veliku svečanost.
OBNOVA MOSTA NIJE POTREBA JER POSTOJI NOVI, VEĆ TRADICIJA KOJA SLAVI POVEZANOST
Nedaleko od mosta Q’eswachaka nalazi se novi, moderan most koji premošćuje kanjon, tako da lokalno stanovništvo ne obnavlja stari zbog potrebe. Čine to upravo kako bi sačuvali tradiciju i ostali međusobno povezani. Most je dugačak 60 metara i povezuje dva kraja kanjona na visini od 20 metara nad zemljom. Stanovnici prenose vještinu izrade s generacije na generaciju već pet stotina godina, koliko se procjenjuje da je most star. Njihov je trud prepoznao i UNESCO i upisao obnovu na popis nematerijalne svjetske baštine.
KORISTE SE ISKLJUČIVO STARE TEHNIKE I SIROVINE
Most se obnavlja isključivo korištenjem starih tehnika i sirovima, kakve su na raspolaganju imale i Inke. Za stanovnike sela okolnih Huinchiri, Chaupibanda, Choccayhua i Ccollana Quehue ovaj je most sredstvo jačanja društvenih veza.
Evo kako tu tradiciju opisuje UNESCO: Most se smatra svetim izrazom povezanosti zajednica s prirodom, tradicijom i istorijom, a godišnja obnova popraćena je ritualnim ceremonijama. Obnova traje samo tri dana, ali tokom cijele godine strukturira živote zajednica, uspostavljajući komunikaciju, jačajući stogodišnje veze i reafirmirajući njihov kulturni identitet.
DREVNE TEHNIKE PLETENJA UČE SE U PORODICI I PRENOSE S KOLJENA NA KOLJENO
Proces počinje tako što porodice prikupljaju, režu i uvijaju slamu kako bi oblikovali tanke snopove duge oko 70 metara. Ove se drevne tehnike pletenja uče u krugu porodice. Dva starija člana zajednice zatim vode proces njihovog uvijanja u užad srednje veličine, od kojih se potom radi šest velikih, jakih užadi. Kada je sve spremno, užad se vežu za drevne kamene baze mosta. Pletenje mosta kreće s obje strane, a kad je posao gotov održava se veliki slavljenički festival. Obnova se uvijek održava u drugoj polovini juna, a preskočena je samo u vrijeme covid pandemije. Tada se konstrukcija mosta skoro urušila, ali spašen je na vrijeme.
U VRIJEME FESTIVALA NAJHRABRIJI TURISTI MOGU PREĆI MOST ZA SIMBOLIČNU NAKNADU
Ručno tkani mostovi bili su dio sastava staza i put više od 500 godina, a Inke su ih visoko cijenili. Kazna za uništavanje mosta bila je čak i smrt, a učestvovanje u obnovi mosta bila je obaveza. No, danas ove porodice s radošću čuvaju ovu tradiciju iako ne moraju, a most im i nije potreban. Napor ulažu u čast svojih predaka i Pachamame, odnosno Majke Zemlje. Inke su preko ovog mosta prelazile kolima, vodile preko njega životinje, no danas je isključivo za (hrabre) pješake. Most je postao turistička atrakcija, a u vrijeme festivala turistima se naplaćuje simbolična naknada za njegov prelazak.
Izvor: Putni kofer
