Autor 
Svaka nacionalna i lokalna strategija, akcioni plan i inicijativa moraju uzeti u obzir najmarginalizovanije grupe u društvu i uključiti ih, s obzirom na to da često bivaju zaboravljene, poručio je šef Predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori, Huan Santander.
On je rekao da su za efektivno smanjenje siromaštva u Crnoj Gori potrebne jače socijalne usluge dostupne svakom djetetu i mnogo snažnija saradnja različitih institucija u oblasti socijalne zaštite, obrazovanja, zapošljavanja, zdravstva, pravosuđa, policije.
„Siromaštvo ne predstavlja samo nedostatak prihoda. Stoga, povećanje prihoda nije dovoljno ako želimo da sistematski smanjimo siromaštvo“, kazao je Santander u intervjuu agenciji MINA.
UNICEF, kako je naveo, govori o višedimenzionalnom siromaštvu djece.
Santander je pojasnio da to znači da su djeca siromašna i kada ne pohađaju kvalitetno, inkluzivno obrazovanje u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama, ne dobijaju kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i kada njihova ishrana nije kvalitetna.
„Kao i kada na raspolaganju nemaju sportske ili kulturne aktivnosti, kada su žrtve, počinioci ili svjedoci nasilja na internetu ili van njega, kada u 21. vijeku nemaju pristup internetu ili ne znaju kako da bezbjedno koriste nove tehnologije i različite medije“, dodao je Santander.
Prema njegovim riječima, svaki od tih aspekata uskraćenosti imaće negativan uticaj na šanse svakog djeteta da vodi prosperitetan život, a dugoročno na ekonomiju i razvoj zemlje.
Santander je kazao da siromaštvo djece u suštini predstavlja kršenje Konvencije o pravima djeteta, jer podriva ostvarivanje prava svakog djeteta na adekvatan životni standard i pristup kvalitetnim socijalnim uslugama, obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti.
„UNICEF, stoga, poziva Crnu Goru da usvoji višedimenzionalno siromaštvo djece kao zvaničnu statističku mjeru i razvije politike koje podrazumijevaju međusektorsku saradnju“, naveo je Santander.
On je poručio da se na taj način država može suočiti s višestrukim dimenzijama siromaštva djece i prekinuti međugeneracijsko siromaštvo.
Santander je ponovio da materijalna davanja sama po sebi ne mogu smanjiti siromaštvo, jer mora postojati niz različitih kvalitetnih usluga kojima mogu da pristupe sve porodice u zemlji.
„Ono što sistem socijalne zaštite može da učini je da spriječi da građani zapadnu u siromaštvo tako što će im obezbijediti materijalna davanja u vremenima neizvjesnosti, tokom prelaska na nove poslove, ili vanrednih situacija“, dodao je Santander.
Kako je naveo, jedan od načina da se ono prevenira je kroz ulaganje u rane godine života.
Santander smatra da ima prostora za dalje unapređenje usmjerenih materijalnih davanja, prvenstveno onih koja su namijenjena porodicama čiji članovi imaju smetnje u razvoju.
„Takođe, materijalno obezbjeđenje porodice može se dodatno poboljšati kako bi tim davanjem bile pokrivene sve porodice kojima je ono potrebno, i to kroz ublažavanje kriterijuma za sticanje prava na isto“, poručio je Santander.
Osim toga, kako je istakao, sistem socijalne zaštite treba da bude uparen s politikama tržišta rada, kako bi se povećali porodični prihodi i mogućnosti zapošljavanja, uz kvalitetnu brigu o djeci.
Santander je naglasio da se važna preporuka ogleda u jačanju međusektorske saradnje, jer je smanjenje siromaštva odgovornost cijele Vlade i ne može se postići djelovanjem jednog ministarstva.
On je dodao da je Savjet za prava djeteta dobar primjer međusektorske platforme za razvoj zajedničke strategije za smanjenje siromaštva i međuresornu koordinaciju jer resornim ministrima omogućava da neki problem prava djeteta, poput siromaštva, sagledaju iz različitih uglova prilikom traženja najboljih rješenja.
Posljednja nacionalna statistika o riziku od siromaštva pokazuje da se svako treće dijete suočava s monetarnim ili siromaštvom koje se mjeri samo kao nedostatak prihoda.
Takođe, nacionalna statistika ukazuje na to da je skoro svako drugo dijete u dodatnom riziku od društvene isključenosti, koja se definiše životom u domaćinstvu koje ne može priuštiti sve ono što je djetetu potrebno da ostvaruje uspjeh u školi, ili ima dobro zdravlje.
Santander je kazao da siromašna, romska, djeca sa smetnjama u razvoju i djeca u institucijama predstavljaju najmarginalizovanije grupe u društvu.
To, kako je pojasnio, znači da se ona suočavaju sa najvećim brojem prepreka u ostvarivanju ljudskih prava, kao što su pravo na sigurno i ljubavlju ispunjeno porodično okruženje, pristojan životni standard, kvalitetno inkluzivno obrazovanje, sportske i kulturne aktivnosti, druženje i igru s vršnjacima.
„Svaka nacionalna i lokalna strategija, akcioni plan i inicijativa mora uzeti u obzir ovu djecu i uključiti ih, s obzirom na to da često bivaju zaboravljena“, poručio je Santander.
On je kazao da to produžava njihovu marginalizaciju.
„Dakle, šta god da radimo, počevši od male aktivnosti lokalne zajednice, treba da se zapitamo kako da uključimo djecu koja žive u siromaštvu, Rome, djecu sa smetnjama u razvoju i djecu u institucijama“, naglasio je Santander.
Prema njegovim riječima, samo tako može se doprinijeti izgradnji pravednijeg društva u Crnoj Gori, koje pruža jednake šanse svakom djetetu.
„UNICEF, takođe, poziva medije da tu djecu učine vidljivijom i njihovim mišljenjima posvete više pažnje“, naveo je Santander.
Upitan da li smatra da Crna Gora ulaže dovoljno napora u poboljšanje položaja djece sa smetnjama u razvoju i njihovih porodica, on je kazao da je država ostvarila napredak u pogledu stvaranja pravednijeg i inkluzivnijeg društva, ali da je potrebno uložiti dodatne napore u budućnosti.
„Broj djece sa smetnjama u razvoju koja pohađaju redovne škole porastao je s 904 u školskoj 2016/17. na 1.397 u školskoj 2021/22. godini. Broj dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju takođe je povećan s dva u 2010. na 17 u prošloj godini“, naveo je Santander.
Kako je kazao, prije nego što su pokrenuli kampanju Govorimo o mogućnostima, 2010. godine, svega trećina građana Crne Gore podržavala je inkluzivno obrazovanje, dok je samo jedna petina njih podržavala prijateljstvo s djecom sa smetnjama u razvoju.
Santander je rekao da danas podršku tim aspektima inkluzije iskazuje više od 80 odsto građana Crne Gore.
„Međutim, roditelji, nastavnici i djeca i dalje skreću pažnju na potrebu jačanja kvaliteta inkluzivnog obrazovanja tako što će se obezbijediti dovoljan broj adekvatno obučenih asistenata u nastavi i izvršiti reforma pedagoških pristupa kako bi proces učenja u inkluzivnim učionicama bio efikasniji“, kazao je Santander.
Kako je naveo, prema nalazima sveobuhvatne analize koju su sproveli 2018. godine, trebalo bi poboljšati dostupnost i kvalitet dnevnih centara, uključujući i angažovanje drugih sektora, osim socijalne zaštite, u cilju njihovog boljeg funkcionisanja.
Santander je kazao da bi se sredstva koja Crna Gora trenutno izdvaja za liječenje djece u drugim zemljama mogla bolje uložiti u usluge rane intervencije u Crnoj Gori.
„Stoga, UNICEF poziva nacionalne i lokalne vlasti i relevantne institucije da osiguraju adekvatno finansiranje usluga rane intervencije“, naveo je Santander.
On je poručio da je svakom djetetu potrebno sigurno porodično okruženje ispunjeno ljubavlju.
„Znamo da u Dječjem domu u Bijeloj ima djece sa smetnjama u razvoju koja čekaju na smještaj u hraniteljsku porodicu ili usvajanje. Hraniteljstvo i usvajanje su među najhumanijim djelima koje čovjek može da preduzme“, istakao je Santander.
On je kazao da to, ipak, nije laka odluka niti je odgovarajuća za svakoga.
Kako je naveo Santander, postoje kriterijumi koji se moraju ispuniti, a centri za socijalni rad su odgovorni da se uvjere u to da su oni ispunjeni i da prate cjelokupan proces.
„Dakle, možda bi najbolja novogodišnja poruka građanima Crne Gore bila da otvore svoja srca i domove djeci sa smetnjama u razvoju kojoj je potrebno toplo i sigurno porodično okruženje“, poručio je Santander.
On je naglasio da je za Crnu Goru važno da se izradi nova strategija prevencije i zaštite djece od nasilja, koja će uključivati snažan fokus na podršku mentalnom zdravlju.
Santander je naveo da je izrada nacionalne strategije protiv nasilja nad djecom važna i za proces pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji (EU), jer su izvještaji EU o napretku države posljednjih godina prepoznavali nasilje nad djecom kao pitanje koje izaziva ozbiljnu zabrinutost.
„Tokom godina, UNICEF je podržavao jačanje kapaciteta profesionalaca u sektorima zdravstvene zaštite, socijalne zaštite i obrazovanja, kao i osmišljavanje i širenje usluga koje dopiru do svakog djeteta i porodice i pružaju im adekvatnu podršku“, rekao je Santander.
Te usluge, kako je dodao, moraju uključivati kućne posjete, usluge porodičnog saradnika i usluge savjetovanja.
Santander je kazao da su, uz podršku UNICEF-a, uvedeni i programi roditeljstva koji roditeljima i starateljima pomažu da na konstruktivan način rješavaju različite izazove u vaspitavanju djece.
On je podsjetio da je UNICEF podržao i jačanje socio-emocionalnih vještina adolescenata kroz školski i vanškolski program pod nazivom Moje vrijednosti i vrline, kako bi svako dijete dobilo priliku da nauči da prepoznaje i efikasno upravlja različitim emocijama.
„Međutim, kako je naglašeno u posljednjem Izvještaju EU o napretku, Crna Gora se i dalje suočava s problemom ograničene dostupnosti i dometa usluga podrške djeci, porodici, žrtvama nasilja i osobama s problemima mentalnog zdravlja, pri čemu je upitna i održivost postojećih usluga“, kazao je Santander.
Stoga, kako je naveo, UNICEF poziva nacionalne i lokalne vlasti i sve relevantne institucije da u potpunosti ispune obaveze koje proističu iz Konvencije o pravima djeteta i osiguraju dugoročnu održivost i kvalitet tih inicijativa.
Santander je, govoreći o problemu vršnjačkog nasilja, kazao da je ono vapaj za pomoć – „djeca nam očajnički govore da im treba posvetiti više pažnje, razgovarati s njima i naučiti ih kako da rješavaju konflikte bez nasilja“.
„To možemo da učinimo kao roditelji u svojim domovima, ali i kao lokalne zajednice tako što ćemo djeci svakodnevno pružati priliku da se uključe u razne obrazovne, sportske i kulturne aktivnosti“, rekao je Santander.
On je naveo da djeca uče iz onoga što vide i proživljavaju svakog dana.
„Dakle, mi, kao odrasli, imamo odgovornost da budemo dobri uzori svakog dana i u svakom okruženju – domovima, školama, medijima, lokalnoj zajednici, lokalnim i nacionalnim parlamentima, politici, sportu, kulturi i umjetnosti“, poručio je Santander.
On je istakao da moramo svakog dana graditi zdravo društvo za svako dijete.
„Tri su strane kojima je potrebna podrška kada dođe do nasilja – žrtva, svjedoci i počinilac nasilja“, kazao je Santander, navodeći da su nasiljem pogođeni svi.
On je rekao da je uloga svjedoka važna, jer njihova adekvatna reakcija često može da spriječi ili zaustavi nasilje.
Upravo iz tog razloga, kako je dodao, važno je naučiti djecu da nasilje prijavljuju i da o njemu nikad ne ćute.
„Očigledno je da je pružanje pomoći počiniocu nasilja da usvoji drugačija ponašanja veoma važno i takvu vrstu podrške potrebno je dosljedno pružati prvo unutar djetetove porodice, ali potom i u školi i lokalnoj zajednici“, poručio je Santander.
On je kazao da je iz tog razloga neophodno da škole, centri za socijalni rad, policija i druge institucije imaju blisku saradnju s porodicama i podržavaju izgradnju kulture nenasilja u svakoj lokalnoj zajednici.
„Kako bi se taj proces ubrzao, UNICEF je podržao pilot inicijativu pod nazivom Brižne porodice, čiji je cilj unapređenje roditeljskih vještina u Crnoj Gori“, rekao je Santander.
Ta inicijativa, kako je naveo, nudi priliku budućim i sadašnjim roditeljima da sa stručnjacima i drugim roditeljima razgovaraju o različitim temama u vezi sa vaspitavanjem djece, uključujući i temu nasilja.
IZVOR: Agencija Mina
