Radnja se događa u Parizu 1922. godine; „Grad svjetlosti“ je sijao jače nego ikad. Mučna sjećanja na Prvi svjetski rat klizila su u prošlost. Počela je nova epoha: Bučne dvadesete (Roaring Twenties), ili lude godine, kako ih Francuzi zovu. Zabava više nije bila samo oblik rekreacije, to je sada bio način života.

Upravo u ovako očaravajućim okolnostima odigrao se „soare vijeka“ 18. maja 1922. Domaćini, Sidni i Vajolet Šif, britanski rentijeri i mecene, izveli su državni udar u salonu hotela “Mažestik” – okupili su pet najvećih umjetnika toga doba.

Tu je bio Prust, autor U potrazi za izgubljenim vremenom. Pikaso, koji je razbio kubizmom slikarsku formu. Džojs, autor Uliksa koji je bio pionir toka svijesti u naraciji. Stravinski, kompozitor koji je šokirao publiku upotrebom disonance i promjene tempa. Sergej Djagiljev, ruski impresario koji je postavljao balete Stravinskog sa svojom trupom Ballets Russes.

Svaki od njih je bio lučonoša i suštinski modernista koji je unio revoluciju u svoju umjetničku formu. Noć 18. maja bila je jedini put kada su udisali isti vazduh, učinivši to veče monumentalnim događajem u istoriji umjetnosti.

Tok večeri u Mažestiku je opisao Ričard Devenport-Hajns. Ovaj britanski istoričar prvi put je čuo za to veče dok je bio student ranih 70-ih. Njegov univerzitetski mentor, Hari Porter, nekada je bio u prijateljskim odnosima sa Vajolet Šif.

Decenijama kasnije, Devenport-Hajns je krenuo da piše o Prustu i soareu od te večeri. Pronašao je tragove u zbirkama rukopisa u Britanskoj biblioteci i u prašnjavim memoarima gliterata (eng. – glitterati, poznati ljudi koji se bave šoubiznisom ili nekom sličnom glamuroznom profesijom, prim. prev.).

Nije iznenađujuće, s obzirom na počasne goste, da je ono što je otkrio bilo sve samo ne očekivano.

Veče nije počelo u hotelu “Mažestik”, već na drugom dijelu grada u operi “Garnie”. Upravo je završena premijera „Renard” Stravinskog u izvođenju Djagiljevih Ballets Russes. Pozorište sa 1.979 sjedišta zatresao je aplauz.

Za kompozitora i njegovog impresarija, kao i njihove plesače i koreografe, sljedeća stanica bio je raskošan hotel “Mažestik”, gdje su im Šifovi priredili after-parti.

Između 40 i 50 gostiju ubrzo se družilo u privatnom salonu hotela. Sve oči bile su uprte u zvijezde večeri, Stravinskog i Djagiljeva.

Međutim, neko drugi je privukao pažnju prisutnih. Dok su gosti bili u večernjim toaletama, ovaj tip je obmotao faixa-u – tradicionalni katalonski pojas – oko čela. Smjeli odjevni gest vjerovatno je izražavao njegovu želju da bude glavni. Bio je veliki Pikaso.

Po Devenport-Hajnsovoj procjeni, slikar je bio „ najarogantnija i sebeljubiva osoba tamo“. Ironično, nijedan ondašnji svjedok nije zapamtio što je Pikaso rekao ili uradio tokom soarea – što ga je svelo na živopisnu sporednu ulogu.

Gdje su bili Džojs i Prust? Večera je servirana oko ponoći, a autori se još nisu bili pojavili.

Na meniju su bila „ruska predjela, kavijar i drugi laki delikatesi“, a zatim jela od mesa koja su podrazumijevala „ovčiji but sa béarnaise sosom“, „boeuf à la gelée“ i „pileći financière“. Za desert je bila salata od ananasa i tartufa, kao i mus od jagoda.

Poslije deserta stigla je kafa. Jedan od gostiju, likovni kritičar Klajv Bel, zapisao je u svojim memoarima: „Oko vremena za kafu, pojavio se usred elegantno odjevene gomile neko obučen drugačije, neko mnogo lošije obučen.” Bel je primjetio da ovaj brkati čovjek sa naočarima izgleda “nimalo dobro“.

Džejms Džojs je upravo ušao u sobu. Pošto je bio alkoholičar, vjerovatno je bio pijan. Prema Belovim riječima, sjeo je i ćutao. U međuvremenu, prema njegovom biografu Ričardu Elmanu, Džojs je gutao piće da bi „prikrio svoju sramotu“ što je bio tako groteskno neadekvatno obučen.

Najbolje je tek dolazilo. Između 2 i 3 sata poslije ponoći, Bel je sa strahopoštovanjem gledao kako ulazi „mala, elegantna figura… obučena u crno sa bijelim dječijim rukavicama“. Iako je sušta suprotnost Džojsu, on je dijelio profesiju sa Ircem. Bio je to Marsel Prust.

Prust je te noći okupirao maštu prisutnih. Džojs će ga se kasnije sjetiti kako nosi „krzneni kaput“, u kojem je ličio na „junaka knjige Žalosti satane’.“ Sa svoje strane, Stravinskog je zapanjio njegov ten: „blijed kao popodnevni mjesec“.

Prust se gnušao sunčeve svjetlosti. Do ljeta 1922. godine bio je veoma povučen. Pravo je čudo kako je pobijedio svoje neuroze i prisustvovao večeri.

Prust je sjeo pored Stravinskog i pokušavao da započne razgovor o klasičnoj muzici. „Nesumnjivo se divite Betovenu“, upitao je Prust. „Prezirem Betovena“, uzvratio je Stravinski.

Prema Belu, „situacija je bila napeta“. Ali se sve smirilo kada su, iznenada, čudni grleni zvuci odjeknuli salonom. Džojs je hrkao.

On se na kraju probudio i ćaskao sa Prustom. Francuz je prvi progovorio: „Nikada nisam čitao vaša djela, gospodine Džojs.” Kao odgovor, Irac mu je pokazao istu ljubaznost: „Nikada nisam čitao vaša dela, gospodine Prust.” I to je bio sav njihov razgovor.

To bila jedna verzija događaja. Pogodan za susret modernista i nadrealista, razgovor između Džojsa i Prusta je u različitim prikazima različito zapamćen i svi su u suprotnosti.

Pa da premotamo unazad…

Džojs se na kraju probudio i ćaskao sa Prustom. Prema Fordu Madoksu Fordu, engleskom piscu koji je poznavao Džojsa, pisci su sjeđeli na „dvije krute stolice“, okrenuti jedan prema drugom. Iza Prusta su bili njegovi uzbuđeni obožavaoci, iza Džojsa njegovi. Ako ovo zvuči kao modernistička rep bitka, ono što je uslijedilo je zapravo bilo daleko pitomije.

Nakon što su opanjkavali jedan drugom romane, autori su neočekivano pronašli zajednički jezik. Prust je govorio o „bolesti jetre“ koja ga je mučila. Džoj se ubacio: „Tiens, gospodine, imam skoro potpuno iste simptome.” Dvojica pisca su potom provela ostatak noći uglas govoreći o svojim bezbrojnim bolestima – stvarnim i izmišljenim – sve do zore.

Međutim, prema Vajolet Šif, veče se završio kada je Prust pozvao nju i njenog muža u svoj stan na piće. Uskočili su u taksi, samo da bi vidjeli kako ih Džojs prati kao štene.

U zagušljivom vozilu, Džojs je otvorio prozor. Blasfemija! Prust je imao averziju prema svježem vazduhu i bio je ubijeđen da će mu pozliti od udisanja. Džojs je potom pokušao da dobije pozivnicu kod Prusta, ali je poslat kući.

Sljedeći put kada su se piscima ukrstili putevi, Prust je bio pod zemljom. Francuz je umro tačno šest mjeseci nakon te sudbonosne večeri, a Džojs je prisustvovao njegovoj sahrani. Irac će mu se pridružiti na onom svijetu 1941. godine, nedugo nakon objavljivanja njegovog romana Fineganovo bdenje.

U međuvremenu, Djagiljev je preminuo od dijabetesa 1929. Stravinski je nastavio da komponuje i umro je 1971. godine.

Što se tiče Pikasa, on ih je sve nadživio i preminuo 1973. godine.

Sto godina kasnije, „Soare veijka“ je više od obične fusnote u analima istorije umjetnosti. Ono prikazuje — kako kaže Devenport-Hajns — „nemilosrdni, slamajući egoizam velikih kreativnih intelekta“.

Uprkos svojoj slavi i bogatstvu, počasni gosti večeri su i dalje kao ovisnici žudjeli za laskanjem. „Ono što svi žele da urade je da sami nastupaju i da dobiju aplauz“, rekao je Davenport-Hajns. Sa osmjehom je dodao: „I to je, mislim, model po kojem se ljudi i dalje ponašaju.”

Piše: Theo Zenou

Izvor: washingtonpost.com

Prevod: Danilo Lučić

Izvor: Glif