Društvo

Rastanak sa čika Miškom: Superheroj u trenerci

Znao je. Bilo da ste u sumrak, baš u vrijeme treninga, pod izgovorom da su vas neodložnim obavezama roditelji odvukli za Titograd – mašta uvijek zakaže u najbanalnijim prilikama – šetali pod liporedom držeći se za ruke sa onom koja vam je očima i osmijehom pomjerila fokus sa rukometne lopte; bilo da ste trčeći, istog
Rastanak sa čika Miškom: Superheroj u trenerci

Znao je.

Bilo da ste u sumrak, baš u vrijeme treninga, pod izgovorom da su vas neodložnim obavezama roditelji odvukli za Titograd – mašta uvijek zakaže u najbanalnijim prilikama – šetali pod liporedom držeći se za ruke sa onom koja vam je očima i osmijehom pomjerila fokus sa rukometne lopte; bilo da ste trčeći, istog trena kada vam se učinilo da ste mu pobjegli iz vidokruga, nekim slučajem prekratili stazu u Njegoševom parku ili ste se zabrojali, pa umjesto predviđenih 50 trbušnjaka uradili 41. Dobro, 29.

Nekako je uvijek sve znao. Superheroji uvijek sve znaju.

A više i od toga, znao je kako da u djeci, tom razigranom i razgalamljenom čoporu koji ga je okruživao, posadi klicu ljubavi prema rukometu. Da im se posveti, da im rasplamsa takmičarski zanos i probudi žustrinu, da ih uvjeri da za tih 60 ili 90 ili 120 minuta ne postoji ništa važnije pod kapom nebeskom od onog što se dešava na tom praouganiku veličine 40 x 20 metara, sa loptom tek nešto težom od pola kilograma. Da ih poduči da je ispunjavanje svrhe u kolektivu i podređenost njegovim ciljevima, put i za lično (samo)ostvarivanje i dokazivanje. Da sport nije pravičniji, ni pošteniji od života – a i zašto bi bio – i da vam neće uvijek vratiti onoliko koliko mu date, a da je jedino što je izvjesno da ukoliko mu sve ne date –   gubite šanse za uspjeh.

Ne nose svi superheroji plašt. Neki nose trenerku.

Poput Miodraga Popovića. Ili, jednostavnije, čika Miška, i za one koji su u životnom dobu u kome se davno prestalo sa „čikanjem“.

Vajara koji je od lovćenskog krša strpljivo klesao šampione. Iznova i iznova, sa meštrovićevskom predanošću, rukom i okom.

Ruski književni realizam, fraza je koja se pripisuje Dostojevskom, izašao je iz Gogoljevog šinjela. Ako je već tako, crnogorski muški rukomet izašao je iz trenerke čika Miška.

Počev od gromadnog Veselina Vujovića, vještog Pera Miloševića, vihornog Nikole Adžića, pa Petra Kapisode, Ratka Đurkovića, Gorana Đukanovića, koji su na Cetinje donijeli svjetske medalje i državne titule, zatim Draška Mrvaljevića, Zorana Roganovića, Vuka Borozana, osvajača Lige šampiona.

Trojica selektora crnogorske reprezentacije, koja je, u jednom periodu, od aprila 2010. do marta 2011. bila i njemu povjerena, njegovi su učenici.

Miško Popović nije bio svjedok istorije crnogorskog rukometa. On je bio istorija crnogorskog rukometa.

Još kao 12-godišnjak, 1954. godine, prvi put je na Cetinju potrčao za loptom, opčinjen novim sportom, rukometom, koji se sa fudbalskog, tek preselio na teren manjih dimenzija. I uselio u njegovo srce. Sedam decenija kasnije, bio je i dalje čuvar rukometne vatre, ne dozvoljavajući da zakleca u trci sa vremenom, nastojeći da prati trendove, spreman da svakodnevno ulazi u rukometni rudnik i otkriva drago kamenje.

Ništa nije sigurno, kažu Amerikanci, pozivajući se na Bendžamina Frenklina, osim smrti i – poreza. Borhesovski „život običnog tempa“ na Cetinju nudio je tri izvjesnosti: da će lipe zamirisati u julu, a kiša u novembru, i da ćete u pristojno doba dana ili večeri zateći čika Miška okruženog djecom na rukometnom terenu, onom na Poligonu malih sportova, u Vojnom stanu ili u balonu na Vladičinoj bašti. Djelovao je vječan.

Možda mu se baš zato kao zajednica nijesmo ni dovoljno ni prikladno zahvalili.

Možda nam se baš zato činilo da ima vremena, da će uvijek biti tu. Ne da mu odamo priznanje za to što je rukometno porodio četiri olimpijca, među njima i vlasnika olimpijskog zlata i bronze, četiri osvajača svjetskih i jednog evropskog odličja, više od 130 reprezentativaca Crne Gore ili država u čiji sastav je ulazila.

Nego zato što je od 1969, pola vijeka i kusur istrajavao u „junaštvu dostojnom poštovanja – učiti nekog ljubavi uz huku… jednog propadanja“ (Vito Nikolić).

No, to smo mi – uskogrudi i kratkovidi, misleći, tobože, globalno, a ne djelujući ni lokalno; klanjamo se drugim idolima. A zbog izostanka priznanja i nije on sam bio toliko na gubitku; izgubili smo mi.

I djeluje pravedno, pa makar i zakašnjelo, da mu dio duga bude vraćen posthumno, time što ćemo buduću dvoranu na Obilića poljani, podignutu na mjestu poligona čiji zidovi još odjekuju njegovim glasom, nazvati po Miodragu Mišku Popoviću (predlog novinara Vijesti Nikole Nikolića). I time što nećemo zaboraviti još jednog rukometnog stvaraoca i „čika“, Vaska Ćeranića, Miškovog višedecenijskog saputnika…

I ma gdje da je u taj novembarski jecajući cetinjski sumrak dospjela njegova duša, znajući ga, čini se vjerovatnim da je uzeo samo slobodno veče, a onda izjutra, bez oklijevanja, zakazao trening i zavrnuo rukave trenerke.

Takav je bio čika Miško.

Autor tekst je dugogodišnji novinar i publicista Branko Krivokapić

Aktuelnosti

Društvene mreže

Twitter
Facebook
Instagram
Youtube