Društvo

Sandra Ivanović o vršnjačkom nasilju

Pažnja društva, medija i naučne javnosti za problem vršnjačkog nasilja postaje izraženija otkako je škola postala mjesto njegovog ispoljavanja, kazala je u razgovoru za Radio Cetinje psihološkinja i psihoterapeutkinja Transakcione analize, Sandra Ivanović. Napominje da je priča o maloljetničkoj delinkvenciji stara koliko i sam svijet koji je pun ljudi koji su, pri odrastanju, preživjeli iskustvo
Sandra Ivanović o vršnjačkom nasilju

Sandra Ivanović Foto: Privatna arhiva

Pažnja društva, medija i naučne javnosti za problem vršnjačkog nasilja postaje izraženija otkako je škola postala mjesto njegovog ispoljavanja, kazala je u razgovoru za Radio Cetinje psihološkinja i psihoterapeutkinja Transakcione analize, Sandra Ivanović.

Napominje da je priča o maloljetničkoj delinkvenciji stara koliko i sam svijet koji je pun ljudi koji su, pri odrastanju, preživjeli iskustvo vršnjačkog nasilja.

Psiholozi i sociolozi izričito kažu da je svaka vrsta nasilja nedopustiva, i ističu da nasilje uzrokuje dodatno nasilje.

Društvo bez nasilja nastaje kod kuće, unutar svake porodice, a djeca su, istakla je, ogledalo odraslih jer „pažljivo posmatraju i ponavljaju njihovo ponašanje“.

Smatram da problem vršnjačkog nasilja nije dovoljno rješavati savjetima, koji svakako jesu od pomoći u stvaranju kulture nenasilja u školama. Ako ćemo se baviti samo edukacijom, ili ako ćemo pričati samo o tom segmentu rješavanja problema onda mislim da nećemo daleko dogurati, baš kao što se desilo u prethodnom periodu – objasnila je Ivanović.

Nasilje je posljedica a što je uzrok?

Razlozi ovakve agresivnosti su brojni, ali važno je shvatiti, ukazuje Ivanović, da je nasilje posljedica.

Apsolutno sam sigurna da je to posljedica stanja u društvu, kao i činjenice da su djeca sve više prepuštena virtuelnom svijetu u nedostatku pažnje i vremena koje bi trebalo da im posvete roditelji. Manjak razgovora i druženja stvara frustraciju kod djece, i povećanu agresivnost. Djeca koja vrše nasilje nad svojim vršnjacima ili mlađom djecom su ili bila žrtve nasilja u svojim porodicama ili potiču iz porodica gdje je fizička sila metod rješavanja problema. Oni smatraju da je to normalno ponašanje, da se sve može riješiti agresijom – kazala je Ivanović.

Česte su ocjene stručne javnosti da djeca psihičko nasilje uglavnom ne prijavljuju, već za ranije probleme kažu tek kada dođe do fizičkog sukoba.

Objašnajava da razlozi koji dovede dijete do tačke da počne da povređuje druge, mogu biti razni.

Djeca često nasiljem pokušavaju da pošalju poruku da se nešto dešava, pa često ono može biti i poziv u pomoć. Nasilje i agresivno ponašanje znak su da ih nešto muči. Sigurno će mnogi reći da je apsurdno, ali vjerujte, što je dijete agresivnije treba mu više ljubavi, pažnje i nježnosti. Djeca nasilnici u osnovi vape za prihvatanjem. Treba ga naučiti da bude drugačuje – kazala je Ivanović.

Pitanje odgovornosti društva

Primjećujem, istakla je Ivanović, “inertan stav političara, struke koja se vrti oko nekih prevaziđenih floskula i populističkih izjava”.

Smatram da je problem vrlo kompleksan i da ga nećemo riješiti floskulama poput „Sve potiče iz porodice!“, „Kriva je škola“ …

Naravno da se radi o faktorima od uticaja, ali  prebacivanje krivice ne spadaju u način rješavanja. Škola optužuje roditelje, roditelji školu, nekad se i udruže protiv djeteta, što, između ostalog govori i o osjećaju bespomoćnosti odraslih… Zatim, tu je obrazovni sistem. Svi zajedno svjedočimo padu njegovog kvaliteta i kredibiliteta, pri čemu je škola kao institucija, skoro, pa izgubila vaspitni karakter. I tu su roditelji koji su izgubili sposobnost da utiču i usmjeravaju – kazala je psihološkinja.

Ivanović ukazuje da je na temu nasilja, previše uzaludno izgovorenih riječi.

Vršnjačko nasilje je proces koji zahtijeva zajedničko djelovanje države, škole, roditelja i stručnjaka.

Vršnjačkom nasilju, a i svakom drugom trebamo svi kao pojedinci stati na kraj, ne smijemo biti nijemi posmatrači, sve dok se to ne dogodi na našem pragu. Takođe, institucije najzad moraju početi da opravdavaju postojanje i svaka za sebe preuzme svoj dio odgovornosti bez ciničnog prebacivanja loptice odgovornosti, jer dok institucije “igraju ping pong” (ja tebi ti meni), s našim životima i životima naše djece, ostaje nam samo da se molimo da sjutra neće neko opet završiti u bolnici sa teškim povredama i traumama – zaključila je Ivanović i poručila da se protiv nasilja moramo boriti primjerima, djelima, idejama koje se ostvaruju.

N. Kašćelan