Sjećanja Boška Mijanovića: Otkucaji cetinjskog vremena
Nedavno je iz štampe izašla knjiga Boška Mijanovića Otkucaji cetinjskog vremena. Mijanović, profesor matematike i nekadašnji predsjednik opštine Cetinje, kroz lična sjećanja donosi priču o gradu, ljudima i događajima kojima je kao dječak i mladić svjedočio.
Knjiga je podijeljena na šest cjelina i sadrži autorova sjećanja na Drugi svjetski rat i posljeratni period do 1953. godine, kao i dodatak u kome autor piše o simbolici sata na Vladinom domu i Njegoševoj kapeli na Lovćenu. Otkucaji cetinjskog vremena, kako u prikazu knjige navodi istoričar Vukadin Nišavić, nijesu samo memoarska knjiga o njegovom djetinjstvu, već dragocjeno svjedočanstvo o svakodnevnom životu Cetinja u jednom burnom istorijskom periodu.
Autor odmah na početku, dodaje Nišavić, objašnjava zašto njegova knjiga nema strogo linearnu strukturu. Prošlost se u pamćenju ne kreće pravolinijski: ona se lomi, zastaje i vraća, a ostaju prije svega slike dovoljno snažne da se odupru zaboravu. Upravo takva je i kompozicija knjige.
Posebna vrijednost ove knjige jeste što Drugi svjetski rat posmatramo iz perspektive dječaka koji još ne razumije političke odnose, ali ih osjeća kroz glad, strah, hapšenja, uniforme, bombardovanja i raspad porodice. Italijansku okupaciju smjenjuje njemačka, a između njih se pojavljuju partizani, četnici, crnogorski nacionalisti, različite policijske i vojne formacije. Autor ne pokušava da djetinjstvo naknadno pretvori u nešto što ono tada nije bilo. Upravo suprotno. Često naglašava šta kao dijete nije znao i šta je razumio tek mnogo godina kasnije. Posebno snažno djeluju epizode u kojima su prikazani hrabri čin Jokice Tomašević, ili prizor vješanja Gojka Kruške, čiji je posljednji poziv na slobodu i slobodnu Crnu Goru ostao duboko urezan u Mijanovićevo sjećanje. Rat u ovoj knjizi pokazuje različite odgovore ljudi na ratne okolnosti – od solidarnosti i humanosti do pristajanja uz različite ideološke, političke i lične interese. Tako se u ratu moglo desiti da članovi partizanske porodice gladuju u susjedstvu bliskih rođaka, što čini da glad ne bude samo odsustvo hrane nego i „odsustvo pažnje, bliskosti i riječi“. Porodice su se međusobno dijelile usljed ideologije i drugačijih vizija budućnosti Crne Gore, tako ni Mijanovićeva nije bila izuzetak. Slika toga može biti svađa Mijanovićevog brata i ujaka, koja je prerasla u fizički obračun zbog pronađene knjige – Istorija Svesavezne komunisitčke partije (boljševika) – navodi Nišavić.
Svako prisjećanje na prošle događaje, naročito kada između samog događaja i trenutka zapisivanja prođu decenije, nosi opasnost od svjesnih ili nesvjesnih dodataka.
Mijanović je toga svjestan i nastoji da svoja sjećanja prenese čitaocu bez naknadnog uljepšavanja i prilagođavanja. To se vidi i u činjenici da, iako je bio član partije, a kasnije državni i partijski funkcioner, kritički govori o komunistima i partiji. U knjizi se nalaze i opisi slučajeva u kojima se revolucionarna pravda protezala na potomke ljudi koji nijesu bili krivi za ono što su njihovi preci činili tokom rata, čime je, kako autor kaže, granica između pravde i osvete postajala nejasna – navodi se u prikazu knjige.
Posebna vrijednost ovakvih sjećanja za razumijevanje prošlosti, kako ističe Nišavić, jeste u tome što mogu donijeti utiske koje je teško iščitati iz dokumenata.
Lična, subjektivna emocija često je nevidljiva u arhivskoj građi, poput nelagode i strepnje koju je Mijanović osjećao kada bi na ulici susreo generala Sava Joksimovića, ministra unutrašnjih poslova u vrijeme sukoba Informbiroom. Mijanović vjerovatno nije bio jedini koji je imao utisak da prisustvo tog čovjeka sa sobom nosi „tešku neizgovorenu sjenku” – primjećuje Nišavić.
Sve ove priče, kako objašnjava, povezuje sat sa Vladinog doma, jedan od ključnih simbola Mijanovićevih sjećanja.
On za autora ima snažnu dualnu simobliku nade i opstanka, prolaznosti i trajanja, promjene i konstantnosti, vremena koje neizbježno ide naprijed nasuprot prolaznosti ljudi i događaja. Otkucaji sata, spona su koja povezuje autorov bezbrižni život u djetinjstvu i novu stvarnost u koju je morao prerano zakoračiti. U završnim razmišljanjima o satu Vladinog doma i Njegoševoj kapeli, knjiga se širi izvan samog svjedočenja o prošlosti i postaje promišljanje o vremenu, prolaznosti i sopstvenom životu. Odlazak na studije u Beograd 1953. godine, istom onom stazom kojom je na početku rata sa porodicom stigao na Cetinje, predstavlja za Mijanovića kraj puta koji čini jednu cjelinu njegovog života ili, kako bi to možda i sam rekao – krug – zapisao je u prikazu knjige Otkucaji cetinjskog vremena istoričar Vukadin Nišavić.
Obavezno je navođenje izvora, autora i veze (“linka”) na izvorni sadržaj u novinarskom prilogu u kojem se poziva na autorski sadržaj s Cetinjskilist.com.
Veze (“linkovi”) na autorski sadržaj, pripadajući naslovi i eventualno drugi djelovi opreme teksta mogu se slobodno objavljivati ali bez ikakvih izmjena. Nije dopušteno mijenjanje smisla citata izvan konteksta, niti korištenje sadržaja u reinterpretiranom obiku. Ova pravila važe i za prenošenje sadržaja na Facebook i drugim platformama.
Cetinjskilist.com ne preuzima bilo kakvu odgovornost s obzirom na korištenje sadržaja od trećih osoba.
Pogledajte još iz rubrike "Kultura"
