Sjećanje pjesnika

Umjesto pomena, nekrologa, čitulje… Naš portal je prije svega informativnog karaktera ali smo odlučili da danas napravimo izuzetak i objavimo pjesmu našeg sugrađanina Balše Vulevića koji se na dirljiv i romantičan način prisjetio pokojnog Rada Filića i njegove prodavnice igračaka…Cetinja, dječije sjete i tuge…

Rade Đinđulica

Đinđulice, đeco, to su vam stvari

Od kojih se od sreće zavrti u glavi.

Okrećeš se lijevo, okrećeš desno

Od ushićenja zijevaš ustima nesvjesno.

 Na p`jacu, u jednu malu prostoriju,

Rade  Đinđulica  takvu držaše čaroliju.

Đeca iz ma koje cetinjske ulice

Obožavala su te njegove đinđulice.                                     

Nema kuće,

Stana, ili džepa

Đe se nije krila

Neka igračkica lijepa.

Jednog dana mi menzaši  v

(Tako su se zvali naši,

A ko ne zna

Kaže se kuhinja, može i menza).

Kažem, mi menzaši iz Njegoševe ulice,

Pođosmo da razgledamo igračkice.

Kad brat Vule viknu,

I začuđen kaza:

„Brzo ljudi,

Izlog naš je prazan!“

U kunetu tužni śedimo,

Velje muke naše,

Kad Fićov tata,

Dobri Dragan kaže:

„Otkrit` ću vam tajnu, da suzice ne liju,

Čiko Rade otišao za daleku Italiju.

Morao  je da kofere odnese

Da u njima novih đinđula donese.“

Prošlo je mnogo godina od tada,

Društvo, mi smo veliki sada,

Ali iz śećanja ponekad zapjevaju k`o ptice

Priče đetinjstva i Radove đinđulice.

                                                                                                                                   Balša Vulević