Teške borbe oko Soledara, vjerovatno slijedi bitka za Bahmut. To je važna raskrsnica puteva u Donjeckoj oblasti, ali vojni stručnjaci su uvjereni da je njen značaj više simbolički nego strateški.
Sudeći po posljednjim vijestima sa fronta, ruske snage su na pragu da sasvim zauzmu gradić Soledar u Donjeckoj oblasti. Iz Kijeva poručuju da borbe još traju, ali da je stanje “teško”. Soledar bi bio prvi grad u Donbasu koji bi Rusi zauzeli još od prošlog ljeta.
On se nalazi na samo petnaestak kilometara sjeveroistočno od Bahmuta, koji važi za strateški bitnu raskrsnicu. Oba grada su pod paljbom od početka ruske invazije. Ruske snage, prije svega plaćenička paravojska Vagner, još od ljeta pokušavaju da zauzmu Bahmut. Mučne borbe dugo nisu donijele ništa, sve do početka januara. Sada bi zauzimanje Soledara moglo Rusima da bitno olakša opsadu Bahmuta i odsijecanje od linija snabdijevanja.
Bahmutu je 2016. vraćeno to vjekovno ime, nakon što se od sovjetskih vremena zvao Artemivsk, po jednom boljševiku. Grad leži na magistrali E40, tačno između metropola Harkova i ruskog Rostova na Donu. Bahmut bi za Ruse mogao da bude važna etapa u pohodu na obližnji Kramatorsk, važan industrijski i upravni centar u Donjeckoj oblasti, koji je još uvijek pod kontrolom Kijeva.
Više simbolički značaj?
Međutim, na pedeset kilometara koji dijele dva grada, ukrajinska armija utvrdila je niz odbrambenih linija. Mnogi stručnjaci stoga vjeruju da bitka za Bahmut neće dramatično promijeniti tok rata.
Međutim, kako kaže austrijski politikolog i poznavalac postsovjetskog prostora Gerhard Mangot, to bi značilo pad prve odbrambene linije ka Kramatorsku i Slovjansku gde je smještena ukrajinska komanda za Donbas.
“Proboj kod Soledara definitivno ne bi odlučio rat niti bi značio da su ruske trupe ponovo samo u ofanzivi”, rekao je Mangot za portal t-onlajn. “Taj prostor jeste bitan vojno, logistički i simbolički. Rat se odlučuje i tu, ali ne samo tu, jer je linija fronta daleko duža. Ona se proteže na više od hiljadu kilometara od juga do istoka Ukrajine”.
Vojni stručnjak Franc-Štefan Gadi sa londonskog Instituta za međunarodne strateške studije smatra da je Bahmut bitan najviše jer obje strane ponavljaju da je bitan. Rusiji, kaže, prije svega treba pobjeda kao pokazatelj da je i dalje u stanju da dobija bitke.
“Bahmut ima malu vojnu važnost. Možda je ruska ideja bila da tom gradu udahne politički značaj i namami Ukrajince u iscrpljujuće borbe tako da ne bude zimske ofanzive Kijeva, ili da mora da odgodi najavljenu proljećnu ofanzivu”, kaže on za portal nemačkog javnog servisa Tagesšau.
“Ako zbilja ne bude veće ofanzive ukrajinske strane, to bi mogla biti indicija velike potrošnje ljudi i materijala”, smatra vojni stručnjak Gadi. “Iz izvještaja različitih obaveštajnih službi, znamo da vlada nestašica municije na obje strane”.
Podzemni grad soli
Soledar je inače mjesto gdje je u jesen 2014. uspostavljan zajednički kontrolni centar ruske i ukrajinske vojske, kao i OEBS -a. Taj centar je trebalo da nadgleda primirje dogovoreno u Minsku, ali nikad nije sasvim zaživio. Rusija je povukla svoje ljude 2017. godine.
Gradić je dobio ime po rudnicima soli, koja se tu vadila još od vremena ruskog carstva. Naselje je tek 1965. zvanično proglašeno gradom, isprva nazvano Karl-Libknehtivsk, po osnivaču Komunističke partije Njemačke.
Prije ruske invazije, u Soledaru je živjelo desetak hiljada ljudi, a u Bahmutu oko sedam puta više. Oba grada su 2014. zauzeli proruski separatisti, a ukrajinska vojska ih je kasnije oslobodila.
Zbog borbi za Soledar, Ukrajina danas mora da uvozi so – odatle se naime pokrivalo devedeset odsto domaćih potreba. Rudnici su bili i magnet za turiste.
Ispod površine je impozantan sistem jama i tunela, koji se protežu i do 300 metara dubine. Smatra se da je ukupna dužina tunela čak 300 kilometara. Jedan od njih je posebno upečatljiv – trideset metara visine, četrnaest metara širine i kilometar dužine. Ispod zemlje su muzej, crkva, koncertna dvorana, fudbalsko igralište i sanatorijum za plućne bolesnike sa kapacitetom za sto ljudi.
U Bahmutu takođe ima podzemnih tunela. U bivšim rudnicima gipsa se na sedamdeset metara dubine proizvode pjenušava vina. Prije aneksije Krima, grožđe je stizalo sa tog poluostrva. U Bahmutu je jedan od najvećih proizvođača istočne Evrope punio 25 miliona flaša pjenušavog vina godišnje. To je sve stalo sa početkom agresije.
IZVOR: Deutche Welle
