Pol Šrejder je američki filmaš koji se prvo proslavio kao scenarista, između ostalog je napisao četiri scenarija za filmove Martina Skorsezea među kojima su Taxi Driver i Ragging Bull.
Radnja njegovog novog filma prati Vilijama Tela (Oskar Ajzak), profesionalnog kockara na sitne uloge i bivšeg vojnika koji je proveo skoro deset godina u vojnom zatvoru. Njegovu rutinsku svakodnevnicu remeti susret sa Kirkom (Taj Šeridan), ljutim mladićem koji planira osvetu penzionisanom majoru Gordou (Viljem Defo) koji im je zajednički neprijatelj. Vilijem kroz svoj odnos sa Kirkom i pokušaj da ga reforimiše vidi šansu za sopstveno iskupljenje ali ispostaviće se da će ga to vratiti u njegovu mračnu prošlost.
Većinu Šrejderovih protagonista karakterište to da se nalaze na putu autodestrukcije. Ovo je još jedna njegova studija lika koji ovoga puta pliva u bazenu neizgovorenog bijesa i konstantnog kajanja. Vilijem je zagonetka, počevši od toga što koristi pseudonim kako bi sakrio prošlost i ono što on krije od svijeta, a na neki način i od sebe, je centralno pitanje ovog filma – što je sve sposoban i spreman uraditi, kao i koji su njegovi stvarni ciljevi.
Tokom usamljenih noći u hotelskim sobama, Vilijem unosi u svesku mehaniku i matematiku brojanja karata ali i objašnjava na koji način ga je zatvor učinio čovjekom koji živi skromnim, rutinskim životom. Ono što odmah uznemirava kod njega je što prilikom dolaska u motelske sobe sav namještaj umotava i zateže u bijelo platno. Na taj način prostor lišava normalnosti, sve postaje nekako zlokobno i prijeteće, kao da će se svakog momenta desiti neki zločin za kojim će uslijedeti zataškavanje.
Najveći problem ovog filma leži u tome što je scenario prilično tanak i što se dijeli na dvije ne previše zanimljive priče koje nisu baš kohezivne. Jedan dio scenarija prati vojnog veterana kako se bavi kockanjem, dok drugi prati njegov novonastali odnos sa Kirkom koji sa sobom povlači Vilijemovo vraćanje u prošlost, koje opet sa sobom povlači nasilne posljedice. Jednostavno, teško je pronaći smislenu vezu između Vilijemove istorije i svijeta kockanja.
Takođe, na osnovu naslova i promotivnog materijala se da pomisliti da će se film mnogo više baviti samim kockanjem ili brojanjem karata ali ispostaviće se da sve to nema pravog značaja za cjelokupnu priču. Ono što dodatno zbunjuje jeste što se protagonista na početku filma bavi brojanjem karata na blekdžeku, a gotovo cio film igra poker.
Čitav film gledaoca sporo vodi od kockarnice do kockarnice, bez neke emocionalne težine, ne pruža osjećaj da brine o likovima i kako će oni završiti. Oskar Ajzak je odličan u ovom filmu, njegov lik ne odaje emocije iako ga prošlost boli, svo vrijeme balansira između dosadne i prijeteće osobe.
The Card Counter je studija lika u kojoj nas Oskar Ajzak polako uvlači u psihu čovjeka koji je sve zastrašujući i privlačniji kako vrijeme prolazi – priča o iskupljenju i obračunu sa svojom prošlošću koja nije ni previše uvjerljiva, a ni previše zanimljiva.
Izvor: filmskerecenzije.com
