Tmušić: Osobe s invaliditetom ne smiju biti izložene pravnoj nesigurnosti

U svakodnevnom životu osobe s invaliditetom često prolaze kroz složene i dugotrajne administrativne procedure kako bi ostvarile prava koja im pripadaju. Jedna od ključnih među njima jeste proces vještačenja invaliditeta – procjena na osnovu koje se odlučuje o pristupu socijalnim davanjima, zapošljavanju, rehabilitaciji i drugim oblicima podrške.

Upravo ovaj segment sistema u Crnoj Gori uskoro bi mogao doživjeti značajne promjene. Krajem prošle godine pokrenuta je sveobuhvatna reforma donošenjem Zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta, kao i odlukom o osnivanju Zavoda za jedinstveno vještačenje, koji bi trebalo da počne sa radom 1. jula. Cilj reforme je uspostavljanje uređenijeg, pravednijeg i transparentnijeg sistema, uz smanjenje zloupotreba i administrativnih prepreka, ali i stavljanje korisnika u središte procesa.

Za razliku od dosadašnjeg modela, koji se u velikoj mjeri oslanjao na medicinske dijagnoze, novi pristup uvodi procjenu zasnovanu na ljudskim pravima i stvarnim potrebama osobe u svakodnevnom životu. Time se, barem u teoriji, otvara prostor za kvalitetniju i individualizovaniju podršku.

O značaju ovih promjena i njihovim potencijalnim efektima razgovarali smo u emisiji „Otvoreni horizonti“ na Radio Cetinju sa predsjednikom Udruženja paraplegičara Cetinja Dejanom Tmušićem, koji ističe da je uvođenje jedinstvenog vještačenja korak u dobrom pravcu.

Do sada smo imali situaciju da se invaliditet procjenjuje kroz pet zakona i različite komisije, pa rješenje dobijeno u jednoj oblasti nije važilo u drugoj. Najveći nedostaci dosadašnjeg sistema mogu se jasno objasniti na konkretnom primjeru. Recimo da u Fondu za profesionalnu rehabilitaciju ostvarite status lica sa invaliditetom i dobijete procenat od 80%, što vas svrstava u kategoriju osoba sa teškim invaliditetom. Međutim, takvo rješenje važi isključivo u oblasti rada. Ako isto rješenje podnesete Centru za socijalni rad, odnosno pokušate da ostvarite prava po Zakonu o socijalnoj i dječjoj zaštiti, na primjer pravo na ličnu invalidninu, ono neće imati pravno dejstvo. U tom slučaju morate ponovo prolaziti kroz postupak vještačenja i izlaziti pred drugu komisiju, kako biste, na osnovu medicinske dokumentacije i drugačijih kriterijuma, iznova dokazivali svoj status jer sasvim drugačija pravila važila su za ostvarivanje prava iz zakona o socijalnoj dječjoj zaštiti, u odnosu na prava iz oblasti rada. Novi zakon to mijenja, jedno rješenje trebalo bi da važi za sve oblasti – objašnjava Tmušić.

On navodi da je upravo ta centralizacija najveća prednost reforme, jer će jedna komisija ubuduće vršiti procjenu koja će biti priznata u svim sektorima. Ipak, upozorava da će ključ uspjeha zavisiti od podzakonskih akata i pravilnika koji će detaljno urediti način primjene zakona.

Koliko se budu pravilnici dobro riješili, toliko će i kvalitet ovog zakona biti bolji – naglašava sagovornik Radio Cetinja.

Tmušić smatra da je zakon u velikoj mjeri usklađen sa međunarodnim standardima, posebno sa principima Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom. Novi model procjene, kako objašnjava, fokusira se na funkcionalnost, stepen invaliditeta i nivo potrebne podrške, što predstavlja značajan iskorak u odnosu na raniji pristup.

Međutim, određene nedoumice i dalje ostaju. Na prvom stepenu samo se konstatuje postojanje privremenih smetnji, bez priznavanja statusa lica sa invaliditetom. Već od drugog stepena taj status se stiče, uz procjenu da je potrebna povremena podrška drugog lica. Treći stepen, što bi prema mojem mišljenju, mogao bi biti ekvivalent dosadašnjem pravu na tuđu njegu i pomoć, uz potrebnu podršku od oko 12 sati dnevno, dok se za četvrti stepen predviđa podrška od 12+ sati. Ako je meni potrebna podrška 12 ili više sati dnevno, jasno je da moram angažovati drugo lice, ali postavlja se pitanje kako tu osobu da platim. Da li će to biti uređeno kroz satnicu, kako zakon predviđa, i da li će korisnici na osnovu toga dobijati adekvatna primanja? Ili će se, u praksi, sve svesti na postojeća rješenja – da treći stepen ostane na nivou prava na tuđu njegu, koja iznosi oko 100 eura, odnosno lične invalidnine od oko 300 eura? U tom slučaju, ova kategorizacija na 12 sati i 12+ sati potrebne podrške ne znači ništa. Pominje se i inkluzivni dodatak, koji već postoji u zemljama regiona, poput Hrvatske, ali ostaje da se vidi kako će taj model biti implementiran i u kojoj mjeri će unaprijediti ostvarivanje prava – kazao je Tmušić.

Pojedine odredbe izazivaju zabrinutost, naročito u dijelu koji se odnosi na ponovno vještačenje osoba koje su već ostvarile određena prava.

Ako bi se ovaj zakon dosljedno primljenjivao, pojedine osobe mogu izgubiti prava koja su ranije ostvarila, jer moraju da idu na ponovno vještačanje invaliditeta i komisija može da utvrdi da nema elemenata za ostvarivanje statusa lica sa invaliditetom. Ono na čemu mi insistiramo jeste da se prava lica sa invaliditetom, koja su i sada na relativno niskom nivou, moraju unapređivati, a ne iznova preispitivati. Ne smijemo dovoditi osobe sa invaliditetom u situaciju pravne nesigurnosti, to je neprihvatljivo – ističe Tmušić.

On dodatno upozorava na problem neujednačene prakse u različitim opštinama, gdje postoje značajne razlike u broju osoba koje su ostvarile status invaliditeta. Takve nesrazmjere, kako kaže, ukazuju na sistemske slabosti i otvaraju prostor za sumnju u zloupotrebe.

Imamo situacije da u pojedinim gradovima, poput Berana, postoji više hiljada lica sa invaliditetom, dok u, recimo, Cetinju taj broj iznosi svega sedamdesetak. Očigledno je da tu nešto nije usklađeno i da postoji ozbiljan nesrazmjer. Negdje je došlo do propusta, da li u radu komisija ili u primjeni kriterijuma, ali ne mogu osobe s invaliditetom snositi posljedice eventualnih propusta institucija. Potrebno je preispitati način rada tih komisija i utvrditi kako je došlo do takvih razlika, pa makar to zahtijevalo i mukotrpan rad. Rješenja koja se donose ad hoc, a koja mogu dovesti u pitanje pravnu sigurnost lica sa invaliditetom, nijesu dobra i ne mogu dati održive rezultate – poručuje Tmušić.

U javnosti su se pojavile kontroverze u vezi sa podzakonskim aktima, odnosno pravilnicima koji su važili vrlo kratko, a zatim bili povučeni. U tom periodu određene dijagnoze bile su priznate, pa su neki uspjeli da ostvare prava, dok drugi sa istim zdravstvenim stanjem nijesu. Postavlja se pitanje kako ovakve situacije utiču na pravnu sigurnost i jednakost osoba sa invaliditetom.

Nažalost, taj pravilnik je prošao ispod radara javnosti i o njemu se nije dovoljno govorilo. Usvojen je krajem decembra prošle godine i tada su u njega unesene određene dijagnoze, na osnovu kojih se moglo ostvariti pravo na ličnu invalidninu. Međutim, nakon svega dvadesetak dana, te dijagnoze su, moram reći, na volšeban način uklonjene, dok je pravilnik formalno ostao na snazi. Neko bi mogao reći da to nema veliki značaj jer se komisije ne sastaju svakodnevno, ali to nije tačno. Ovakve izmjene imaju vrlo konkretne posljedice. Na primjer, osoba koja je u tom kratkom periodu podnijela zahtjev i medicinsku dokumentaciju biće ocjenjivana po tada važećem pravilniku, dok će druga osoba sa istom dijagnozom, koja je zakasnila samo jedan dan, biti ocjenjivana po izmijenjenim pravilima. Po mom mišljenju, ovdje se radi o ozbiljnom problemu i klasičnoj zloupotrebi, jer se ključne izmjene donose mimo znanja šire javnosti. Dodatno, informisanost o ovim promjenama je veoma ograničena. Lično smatram da je i praćenje takvih izmjena na sajtu Vlade Crne Gore prilično otežano, čak i za one koji to redovno pokušavaju. Upravo zbog toga, ovakve situacije dodatno produbljuju nepovjerenje i osjećaj pravne nesigurnosti među osobama sa invaliditetom – upozorava Tmušić.

Govoreći o zloupotrebama, naglašava da je važno pronaći balans između kontrole sistema i zaštite prava korisnika. Kao jedno od mogućih rješenja navodi ograničavanje iznosa subvencija za zarade, ali ne i ograničavanje samih plata.

Subvencije bi trebalo ograničiti na određeni iznos, kako bi se spriječile zloupotrebe, ali omogućiti poslodavcima da, ukoliko žele i mogu, isplaćuju veće zarade – objašnjava.

Poseban problem predstavlja i dugotrajno čekanje na odluke komisija, koje često traje mjesecima, pa i duže od godinu dana. Iako se prava formalno priznaju retroaktivno, takva kašnjenja direktno utiču na kvalitet života korisnika.

Ne možete nadoknaditi period u kojem je osoba bila bez ikakvih primanja i podrške.  Ovakvim rješenjima, kao što sam već više puta istakao, stvara se pravna nesigurnost za osobe sa invaliditetom i jasno se pokazuje da one nijesu prioritet ni ovom društvu, ni ovoj vlasti – upozorava Tmušić.

Od ključne je važnosti, kako ističe sagovornik Radio Cetinja, da osobe s invaliditetom budu aktivni učesnici u svim procesima donošenja odluka koje ih se tiču.

Važno je da pratimo promjene, da reagujemo i budemo solidarni. Postoji jedno važno načelo: „ništa o nama bez nas“. To treba da nam bude stalno na umu, da svaku promjenu, a naročito onu koja može dovesti do umanjenja prava osoba sa invaliditetom, prepoznamo na vrijeme i na nju reagujemo, da ne dozvolimo degradaciju politika u oblasti invalidnosti, već da dosljedno radimo na njihovom unapređenju – zaključuje Tmušić.

M. Sekulić