Nik Bater je doživio manji srčani napad na dvije milje od linije cilja za vrijeme maratona održanog na polinezijskom ostrvu Samoi.

Bio je to njegov 182. maraton na putovanju tokom kojeg je, u periodu od 674 dana, trčao po jednu maratonsku trku u svakoj zemlji na svijetu.

On je prvi na svijetu koji j to uspio.

Do tog trenutka, tokom ovog izazova, na njega je bilo pucano, bio je opljačkan uz prijetnju pištoljem, napadali su ga psi.

Tako da su to bile samo neke od prepreka koje je morao da savlada.

A način na koji mu je to uspjelo je bio baš tipičan za njega.

Bater je obično uz sebe imao taksistu, motorciklistu ili biciklistu koji bi mu pomagali oko navigacije, nosili mu vodu i brinuli se o njegovoj sigurnosti.

Ovom prilikom je dobrovoljac bio čovjek iz njegovog hotela, Sani.

Nažalost, ispostavilo se da Sani nije vozio bicikl punih 20 godina.

Na samo osam milja od ciljne linije, Sani je osjetio bol i morao je da siđe sa bicikla.

Umjesto da zastane ili potraži pomoć, Bater je odlučio da nastavi da trči maraton u isto vrijeme i gurajući bicikl i zalihe vode.

„Trčao sam uzbrdo i bilo je oko 45 stepeni kada sam osjetio taj bol”, kaže Bater.

Bez ikoga u blizini i bez signala za mobilni telefon, on je stao uz put da se malo odmori i sačeka da bol prođe.

Jednog trenutka je stigao i Sani i ponovo preuzeo bicikl tako da je Bater, odlučan da završi trku, mogao da odšepa tu posljednju dionicu.

Poslije svega je o tome razgovarao sa doktorima i porodičnim prijateljima koji su bili ljekari.

Svi su oni potvrdili simptome srčanog udara.

To ga nije spriječilo da odleti na Novi Zeland na još jedan maraton, samo dva dana kasnije.

Ovdje ne bi bilo loše da se napomene da je Bater imao i porodičnu istoriju problema sa srcem.

„Medicinski savjet je bio da usporim poslije svega, ali ja to nijesam učinio”, kaže Bater.

Kompletirao je 211 uzastopnih maratona širom svijeta – 193 u zemljama članicama Ujedinjenih nacija i još 18 „za svaki slučaj”.

Na ovu ideju je 26-godišnji Bater došao 2016. godine.

Inspiraciju je dobio u aprilu te godine, kada je bio u Sahari na Peščanom maratonu, koji mnogi opisuju kao jedan od najtežih sportskih izazova koji postoje.

Ova trka je duga čitavih 252 kilometra i trči se više od šest dana pri temperaturama višim od 50 stepeni.

Tamo je sreo nekoga ko mu je promijenio život.

Kevin Veber, tada 51-godišnjak, je bio jedan od njegovih cimera u šatorima u kojima su spavali tokom trke.

On je Bateru otkrio da od 2014. godine ima rak prostate koji je bio u terminalnoj fazi i da mu je možda ostalo još samo dve godine života.

„Sve to nije bilo lako prihvatiti zbog nesklada u njegovom ponašanju – bio je nevjerovatno srećan i nasmijan u vezi sa cijelom stvari”, kaže Bater.

„To me je zbunjivalo izvjesno vrijeme, a onda sam i shvatio zašto je to tako.

„On je suštinski razumijvao vrijednost života”.

Po završetku trke, Bater je stupio u kontakt sa Veberom i rekao mu da želi da uradi nešto po pitanju prikupljanja novca za istraživanje raka prostate i samog liječenja.

Postavio je sebi cilj od 250.000 funti.

Jedino što nije znao kako da uradi sve to.

„Želio sam veliki projekat”, kaže Bater.

„Moralo je tu da bude trčanja i putovanja i tada sam se sjetio nečega što mi je Kev rekao, da ne čekam dijagnozu”.

Jednostavna internet pretraga na pitanje ,da li je ikad iko otrčao maratone u svim zemljama svijeta’ – donijela mu je negativan odgovor.

„Nijesam mogao da povjerujem”, kaže on.

„Poslali smo ljude čak i na Mjesec! Ali sada znam zašto to nikad niko nije uradio – jer je to veoma, veoma teško”.

Pošto je o svemu obavijestio svoju porodicu i prijatelje, Bater je počeo da planira poduhvat.

„Registrovao sam se u Ginisovoj knjizi rekorda, popričao sa nekim prijateljima avanturistima i trkačima.

„Tek onda sam počeo da shvatam da mi je bio potreban kontakt sa predstavnicima medija, ambasadama, raznim trkačkim klubovima širom svijeta.

„Hoteli, ljudi koji bi se brinuli o mojoj bezbjednosti, ljudi koji bi mi sredili vize, utvrđivanje ruta, razumijevanje vremenskih uslova i sve ostalo što mi je bilo potrebno da uspijem u svom poduhvatu”.

U trenutku kada je sve otkrio Veberu, Bater je već bio organizovao dosta toga.

Kaže da je Veber reagovao kao i njegova porodica – hrabrio ga je, ali nije bio ubijeđen da je sve ovo bilo moguće izvesti.

Bater je, međutim, bio ozbiljan. Planiranje je odnijelo dvije godine. Pa čak i tako, ispostavilo se da je potcijenio ono što je slijedilo.

Sedmog januara 2018, Bater je konačno stao na liniju starta u Torontu u Kanadi.

Prvi dan nije počeo najbolje. Na pola puta do Getvika, stigla je vijest da su se dva aviona sudarila na pisti aerodroma u Torontu u koji se zaputio.

Kada su konačno stigli, temperatura je iznosila -25 stepeni, čak 20 stepeni niže od onoga što je bilo očekivano. Da stvar bude gora, Bater je osjećao da fizički nije spreman.

Uz sav posao koji je morao da završi na planu organizacije, on je zapostavio pripreme sopstvenog tijela.

„Trčao sam u Kanadi i shvatio da u stvari punih šest mjeseci nijesam trenirao”, kaže on.

Prije ovog puta on je istrčao 450 maratona i blizu 100 ultra maratona.

Ali razmjere onoga što ga je čekalo, još nijesu stigle do njega.

„Fizički, bolesti su bile moj najveći izazov”, kaže Bater.

„Pretrpio sam 22 različita vida trovanja hranom, što je značilo nekoliko nedjelja i mjeseci užasnih bolesti.

„Zbog dehidriranosti sam mokrio krv nekoliko puta.

„Tokom prvih nekoliko nedelja u Africi, izgubio sam 12 kilograma”.

Problem je predstavljao i odmor, naročito u oblastima sa nepouzdanim redovima letenja i dugačkim prekidima putovanja.

Ali nije to bilo ništa u poređenju sa trenucima u kojima se susreo sa pravim opasnostima.

„Uz prijetnju nožem i pištoljem, opljačkala me je grupa napadača u Lagosu u Nigeriji”, kaže Bater. Poslije tog incidenta, imao je slomljena rebra od zadobijenih udaraca.

„U Centralnoj Africi me je udarilo auto dok sam trčao i tada sam polomio kosti u laktu.

„U Tunisu su me napali psi, pa sam morao da dobijem injekcije, što je značilo da moram da se vratim u Veliku Britaniju, jer na mjestu na kojem sam bio ugrižen nije bilo vakcine protiv bjesnila”.

Na njega i njegov tim je pucano i u Gvineji Bisao.

„Trebalo je da se noću prevezemo klimavim starim brodom.

„Pobunjenici su napali granični prelaz kod kojeg smo usidrili brod”, kaže Bater.

„Spavao sam na zadnjem sjedištu taksija kada smo u blizini čuli pucnje i čangrljanje metalnih kanistera i kontejnera.

„Shvatili smo da su pucnji bili ispaljeni u našem pravcu”.

Pošto je preživio sve ovo, sa samo 12 dana preostalih da okonča putovanje, kada je već bio nadomak linije cilja, Bater je zamalo bio zaustavljen na granici između Omana i Jemena.

„Našli smo se u užasnoj situaciji, jer se ispostavilo da je vozač kojeg smo unajmili krijumčario zabranjenu robu i drogu, tako što me je koristio kao paravan”, kaže Bater.

„Bio sam zarobljen u automobilu sve dok me, zbunjenog, pogranična policija nije ubacila u kombi”.

„Bilo je tu mnogo ljudi sa automatskim puškama AK47, bilo je i dosta vikanja.

„Na kraju je vozač predao svu robu, a nas su pustili da pređemo granicu”.

Naravno, nije sve bilo samo iskušenje. Bilo je tu i nekih divnih trenutaka.

„Na obali Južne Afrike sam vidio predivne kitove kako izranjaju iz vode.

„Imao sam i blizak susret sa gepardom u Namibiji. Trčao sam oko aktivnog vulkana u Gvatemali u gradu Antigvi.

„Sjedio sam na ivici vulkana u Nikaragvi i mlatarao nogama, dok je nekoliko metara ispod mene proticala lava”. U Liberiji sam trčao kroz predivnu šumu koja je bila preplavljena žabama. Kilometrima sam trčao i čuo samo kreketanje žaba”.

To su stvari koje se ne mogu ni zamisliti dok planirate putovanje, navodi.

Takođe je bilo i susreta sa različitim ljudima – od porodica koje su ga ohrabrivale da nastavi do predsjednika i ministara.

„U jednom hotelu u Kongu sam sjedeo pored tipa za kojeg nijesam ni znao da je predsjednik Zambije”, kaže Bater, dodajući:

„Ispostavilo se i da je predsjednik Slovenije trkač, pa se i on sastao sa mnom tokom jednog ručka”.

A bilo je i bezbroj drugih ljudi širom svijeta koji su pokazali izuzetnu ljubaznost prema njemu – gostili su ga, hranili i vozali unaokolo.

Naravno, svrha cijelog poduhvata je bila prikupljanje novca.

Da li je stigao do željene sume od 250.000 funti?

U vrijeme kada je rađen ovaj intervju, Bater je rekao da je Džastgiving (JustGiving) strana sajta koji je pokrenuo pokazivala da je došao do sume od 120.000 funti.

Ali tu nijesu bile uračunate donacije iz inostranstva za koje Bater vjeruje da su ukupnu sumu dovele do iznosa od 200.000.

Ta suma i dalje raste.

On kaže i da je svrha putovanja, pored prikupljanja novca, bila i podizanje svijesti o bolesti.

„Imao sam više od 140 gostovanja uživo na televizijama u različitim zemljama”, kaže Bater.

Bilo je tu i ličnih svjedočenja.

„Bilo je tu ljudi koji nijesu imali nikakvu ideju o raku prostate, ali su posle razgovora sa nama, otišli na testiranje i otkrili da i sami boluju od toga.

„Pošto su se na vreme javili doktorima, sada su u redu”.

Od kada je završio putovanje, Bater je držao predavanja (koliko je to karantin zbog pandemije korona virusa dozvoljavao), koristeći lične priče ne bi li pomogao u edukaciji.

Objavio je i knjigu – Trk oko svijeta.

U posljednjem poglavlju koje se bavi završnom etapom njegovog putovanja dugog 196 maratona, a koja je započela na polju Maraton u Grčkoj, Bater opisuje trenutak kada mu se Veber pridružio.

Pet godina poslije dijagnoze raka prostate u terminalnoj fazi, kada su mu prognozirali još samo dvije godine života, on i Bater su prešli liniju cilja u Atini držeći se za ruke.

Njih dvojica i dalje redovno komuniciraju, a Bater kaže da njegov prijatelj i dalje trči i da se i dalje smeje.

Izvor:BBC