Autor 
Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO) i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću podsjećaju da je na današnji dan, prije 30 godina, Jugoslovenska narodna armija (JNA) izvršila najteže granatiranje Dubrovnika za vrijeme opsade tog grada, koja je trajala od 1. oktobra 1991. do 31. maja 1992. godine.
Oni podsjećaju da je tog 6. decembra 1991. godine, 19 ljudi je izgubilo život, a povrijeđeno je i ranjeno njih 60. Granatirano je i staro gradsko jezgro, koje je od 1979. godine na listi svjetske kulturne baštine UNESCO-a, spaljena je biblioteka Međunarodnog univerzitetskog centra sa oko 20,000 naslova, oštećene su mnoge vrijedne stare zgrade, kao i glavna dubrovačka ulica – Stradun.
Najviše rezervista JNA koji su učestvovali u napadu na Dubrovnik, njih preko 7000, bilo je sa teritorije Crne Gore. Crnogorsko državno tužilaštvo u saradnji sa hrvatskim državnim odvjetništvom mora da procesuira zločine počinjene prilikom rata na širem dubrovačkom području, a Vlade Crne Gore i Hrvatske treba da nastave da zajednički obilježavaju godišnjice zločina da se oni ne bi ponovili – navode u saopštenju.
Iako su, kako dodaju, tokom rata na dubrovačkom području i opsade Dubrovnika nesumnjivo izvršeni brojni ratni zločini – stradalo je 116 civila, poginulo 194 hrvatskih boraca i 165 pripadnika JNA iz Crne Gore, 443 osobe su zatočene u logorima Morinj (Crna Gora) i Bileća (BiH) u nečovječnim uslovima, prognano je 33.000 ljudi, uništen 2071 stambeni objekat i sprovođena organizovana pljačka privatnih i javnih dobara (podaci s kojima raspolaže Documenta), grad Dubrovnik je 138 dana bio bez struje i vode te 240 dana u pomorskoj i vazdušnoj blokadi – Crna Gora je, kako ističu, procesuirala i kaznila samo četvoricu koji su učestvovali u zlostavljanju zarobljenika u logoru Morinj na tlu Crne Gore.
Haški tribunal je zbog zločina izvršenih prilikom opsade Dubrovnika osudio samo generala-pukovnika JNA Pavla Strugara iz Crne Gore, na sedam i po godina zatvora i admirala Miodraga Jokića iz Srbije, koji je priznao krivicu, na sedam godina zatvora. Niko drugi nije procesuiran pred međunarodnim ili domaćim sudovima zbog ratnih zločina izvršenih nad starim gradskim jezgrom i na širem dubrovačkom području – ističu u saopštenju.
Iako je, kako dodaju, predsjednik Republike Crne Gore, Milo Đukanović, 2000. godine izrazio žaljenje „svim građanima Republike Hrvatske, posebno Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije, za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje im je pričinio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima, devet godina ranije, podsjećaju, Vlada Socijalističke Republike Crne Gore, kojoj je Đukanović bio na čelu, zajedno sa njenim predsjedništvom na čelu sa Momirom Bulatovićem, objavljivala je putem tada malobrojnih javnih glasila, dnevne novine Pobjeda i Televizije Crne Gore, da Hrvati namjeravaju da osvoje Boka Kotorsku i takvom ratnom propagandom znatno doprinijela da odziv na mobilizaciju bude masovan.
Međutim, kako ističu, nijesu svi Crnogorci bili za rat, čak ni oni u JNA.
Pamtimo otpor kontraadmirala Krsta Đurovića i admirala Vladimira Barovića, kao i pjesmu crnogorskih liberala na čelu sa Slavkom Perovićem sa protesta na Cetinju „S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče!“ U Crnoj Gori je u to vrijeme bio veoma aktivan antiratni pokret, koga su činili brojni političari, profesori i studenti, među kojima i oni koji su još aktivni u javnom životu, Rade Bojović, Nebojša Medojević, Džemal Perović, Žarko Rakčević, princ Nikola Petrović Njegoš i drugi – dodaju u saopštenju.
Očekuju, kako naglašavaju, da konačno, poslije 30 godina, suočavanje sa prošlošću na sistematski način postane prioritet vlasti u Crnoj Gori.
Očekujemo da se obezbjedi pravda za žrtve ratnih zločina, pokrenu sudski postupci i donesu odgovarajuće presude kako bi Crna Gora sa sebe skinula teret kolektivne odgovornosti, jer kako je admiral Vladimir Barović u svom oproštajnom pismu saopštio, agresija JNA na Hrvatsku bila je djelo suprotno crnogorskoj časti. Procesuiranje odgovornih za ratne zločine je obaveza države prema domaćem i međunarodnom pravu, neodložan zadatak u procesu pristupanja EU i moralni dug prema žrtvama – poručuju iz Akcije za ljudska prava (HRA), Centra za građansko obrazovanje (CGO) i Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta.
