Spomen ploča u znak sjećanja na stradanje porodice crnogorskog komite i borca za pravo čast i slobodu Crne Gore, Petra Zvicera čije su članove mučili, a potom žive spalili srpski žandarmi tokom „Bijelog terora“ u noći između 24. i 25. aprila 1923. godine, otkrivena je na stogodišnjicu zločina počinjenog u cuckom selu Rokoči. Tim povodom donosimo autorski tekst istoričarke i teoretičarke umjetnosti Anđele Ćipranić:
Evo nas u ovom zapisu stoljetnom, u srcu tame s ranom otvorenom, u korotnom huku Rokoča, da čujemo „jauk što gore prolama“, pijuk tića što u ognju gore, škripu zuba vašijeh dželata.
Evo nas, došli smo da se śenima vašim poklonimo, da koprenu crnu učvrstimo tamo đe je šljeme podlovćensko vječnim plamom u kam urezalo, sramno zvijerstvo srpskijeh soldata.
Evo nas na ovoj Cuckoj karauli mramornoj na koju je crni barjak u vječnost zabio, zloglasni major srpske žandarmerije, kojemu se evo vijek cijeli i ime skrivalo, a kamoli zločin za koji je činom pukovnika nagrađen.
Na toj epoleti nečasti utisnuto je ime Dragutina Kecmanovića, najvećeg crnogorskog krvnika i vinovnika adskog plamena u kojem ste ognjem sažeženi svoje nevine duše ispuštili…
S ovoga mjesta đe i kamen ima miris ugarka, đe je ljudskost na čereke iskidana, đe zlo s mržnjom đavola uputi, đe putokaz bjehu izdajnici, đe se zavjet ostavlja potomstvu potmulom, jekom krvi prosute i kostiju razasutih, s ovijeh litica karabojnih, najglasnije se čuje molitva naša, vama upućena…
Nije ovo „pusta kuća s nebom mjesto krova“, ovo je gumno kraj lomače vaše koje će nas čuvat od dušmana.
Obeštani žrtvom vašom stradalničkom, skamenjeni usudom čemernim, mi vam sa ove tvrđe katunske, uzdarje nezaborava prinosimo, u ime slavne borbe i vaše i naše, ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE!
Slava vam i hvala neumrli sinovi i šćeri crnogorske!
