Vanvremenski Sena

Njega ste ili voljeli ili nijeste, nije bilo sredine, jer nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Prošlo je 28 godina otkad ga nema, a to se nije promijenilo. Formulu 1 je učinio boljim sportom, a ona poslije tog kobnog 1. maja 1994. godine više nikada nije bila ista.

Blago je reći da je Aerton Sena bio poseban, a i magičan. Za sve koji su bili svjedoci njegove vožnje, ona je bila čista umjetnost. I to ne zbog titula ili pobjeda, već njegovog ponašanja svaki put kada bi se našao za volanom svog bolida. Mnogo toga je ispričano ne samo u posljednje tri decenije, već od prvog dana kada ga je neko primijetio, ali je prikladno podsjetiti se nekih detalja na dan kada je zauvijek napustio ovaj svijet.

Bio je to crni vikend u Imoli, a sada, sa ovog stanovišta, možda je i jasno koliko je bilo pokazatelja da je samo pitanje vremena kada će nešto poći po zlu. A pošlo je već u subotu, tokom kvalifikacija, kada je život na stazi „Enco i Dino Ferari“ izgubio Austrijanac Roland Racenberger. Uprkos toj tragediji, niko nije vidio razlog za otkazivanje Velike nagrade San Marina, jer je jednostavno vozačima trkanje u krvi, znaju da svakog puta kada sjednu u bolid rizikuju život. Takav slučaj je i sada, kada je bezbjednost podignuta na izuzetno visok nivo, a posebno je bilo tada.

I u petom krugu, pri brzini od preko 300 km/h, Sena je izgubio kontrolu nad svojim Vilijamsom i udario pravo u zid u krivini „Tamburelo“. Jednom prilikom je rekao da ukoliko i nastrada na stazi, volio bi da se to desi brzo, a tako je i bilo. Iako se ne zna da li je smrt nastupila u Imoli, na putu do Bolonje ili samoj bolnici, izvjesno je da se nije dugo mučio. Bilo je to na neki način u skladu sa svime što je predstavljao jer je i živioo brzo, a poslije smrti je postao još veći nego što je bio za života.

A bio je veliki, jedan od najvećih sportista svih vremena, ne samo vozača Formule 1. Njegova vožnja je sama po sebi legendarna, a ni njegovi rezultati ne zaostaju jer je od debija do smrti ostvario 41 pobjedu, uz 39 podijuma i tri titule. Karijeru je započeo u Tolemanu, do prve pobjede je stigao u Lotusu, a svoje najbolje rezultate ostvario u Meklarenu, prije prelaska u Vilijams, u čijem bolidu je i poginuo. Kvalifikacije su bile njegov forte, Monte Karlo staza na kojoj mu nije bilo ravnog, a njegova vožnja je često bila kao sa druge planete i trebalo ju je doživjeti.

Senina priča počinje 21. marta 1960. godine u Sao Paulu. Njegova porodica je bila izuzetno bogata, što mu je i te kako pomoglo u želji da se bavi izuzetno skupim sportom, kakav je automobilizam. Sa četiri godine je dobio svoj prvi karting, a vrlo brzo je počeo da sanja o Formuli 1 budeći se rano ujutro da bi gledao svoje idole, među kojima je bio i Emerson Fitipaldi, na nekim od legendarnih staza, kakve su one u Monte Karlu i Monci, između ostalih.

Trkački debi imao je kao 13-godišnjak u kartingu i već na prvoj trci se našao na najvišem stepeniku pobjedničkog postolja. Konstantno je napredovao, ali je vrlo dobro znao da mora da napusti Brazil ako želi da ostvari svoj cilj. Sa 21 godinom se preselio u Veliku Britaniju, gdje je za tri sezone osvojio pet titula, koje su mu otvorile vrata Formule 1, a priliku mu je ukazao Toleman.

Bilo je to 1984. godine, a Toleman je bio ekipa koja je za tri sezone pre Seninog dolaska osvojio samo deset bodova. Na prvih pet trka debitantske sezone, Brazilac je imao dva šesta mjesta, uz dva odustajanja, a za jednu trku, simbolično onu u Imoli, nije se kvalifikovao, da bi onda na red došao Monte Karlo. Mnogi su u njemu videli veliku zvijezdu i prije toga, ali je tog junskog popodneva svima jasno pokazao da je Aerton Sena stigao u Formulu 1 i nema namjeru da se zaustavlja.

Veliku nagradu Monaka je te godine obiljležio veliki pljusak, po kojem se on sjajno probio i čak u jednom trenutku poveo, ali je nedugo zatim trka prekinuta. Sena je klasifikovan kao drugi, iza Alena Prosta, kojeg je pretekao u borbi za vođstvo, ali je pobjeda pripala Francuzu zbog pravila da se računa poredak na kraju posljednjeg kompletnog kruga. Tada je i te kako bilo jasno da zaslužuje da se nađe u nekom boljem timu od Tolemana, pa je otkupio svoj ugovor i prešao u Lotus.

Na taj način je sebi omogućio borbu za nešto više, ne samo bodove ili poneki podijum, pošto je do kraja svoje prve sezone još dva puta stigao do njega. Tako je došla i prva pobjeda – na Velikoj nagradi Portugala u Eštorilu, a dok je bio u legendarnom timu ostvario je još pet trijumfa, prije nego što je stigao poziv koji se ne odbija. Zvao ga je Meklaren, a ispostavilo se da je to bila i najbolja odluka koju je doneo u karijeri, jer je za šest sezona u britanskom timu osvojio sve tri svoje titule, ostvario je 35 pobeda i zacimentirao svoje mjesto među legendama.

Sezonu te 1988. godine je Sena po mnogo čemu učinio posebnom, ali to ne bi bilo moguće bez Meklarena i Prosta, njegovog tadašnjeg timskog kolege. Njih dvojica su na 16 trka trijumfovali 15 puta, Brazilac osam, a francuski automobilista sedam i to je i te kako uticalo na njihovu borbu za titulu. Iako je Prost osvojio više bodova, tada je na snazi bilo pravilo po kojem se računalo 11 najboljih rezultata, a Sena je za tri boda bio bolji.

Ta sezona je predstavljala samo početak njihovog rivalstva u kojem su obojica mnogo puta prelazili granice. Najbolje primjere za to dobili smo na legendarnoj „Suzuki“, koja je u naredne dvije godine bila poprište njihovih okršaja koji su odlučili titulu. Ona 1989. godine je pripala Prostu tako što je Senu izbacio sa staze u šikani, a godinu dana kasnije je uslijedila osveta u prvoj krivini. Jedina razlika je bila ta što je Francuz 1990. godine već prešao u Ferari, ali nije uspio da spriječi Senu u pohodu na titulu, koju je Brazilac osvojio i sljedeće sezone.

Ispostavilo se da mu je titula 1991. godine bila posljednja, ali smo najboljeg Senu možda vidjeli u dvije sezone koje su uslijedile. Trka koja bi bila dovoljna da ga smjesti među velikane i bez svih titula i drugih pobjeda sigurno je bila Velika nagrada Evrope 1993. godine. U promjenljivim uslovima izveo je nevjerovatna preticanja u prvom krugu na stazi „Donington park“, a potom je imao savršenu strategiju koja mu je omogućila da rivale ostavi daleko iza sebe. Bio je to savršen primer njegove umjetnosti, ali vjerovatno još jedan pokazatelj da ne može da se smiri, pa je novi izazov pronašao u Vilijamsu.

Britanski tim je dvije godine bio nezaustavljiv zahvaljujući Prostu i Menselu, koji su završili karijere poslije osvojenih titula, a Sena je došao kao velika zvezda. Od početka te 1994. godine bilo je jasno da nešto nije u redu, iako je bio nezaustavljiv u kvalifikacijama. Jednostavno, rezultati nijesu dolazili, a svi su se nadali da poslije trka na „Interlagosu“ i Velike nagrade Pacifika situaciju može da preokrene u Imoli.

I tamo je osvojio pol poziciju i poveo, ali je brzo došlo do incidenta koji je usporio trku, a kada je ona nastavljena u normalnom ritmu samo je nastavio pravo u zid. Jeziva tišina proširila se Imolom, vreme kao da je stalo, ali je odmah bilo jasno da su šanse da Sena izađe iz bolida kao da se ništa nije desilo minimalne, ako i tolike. Taj muk se sa staze „Enco i Dino Ferari“ proširio širom sveta, pošto su milioni ljudi pratili trku preko malih ekrana, a nekoliko sati kasnije stigla je vest koje su se svi pribojavali – Sena je zaista izgubio život. I više ništa nije bilo isto…

Za brazilskog automobilistu su mnogi govorili da je vozio kao opsjednut, a možda su kvalifikacije u Monte Karlu 1988. godine najbolji primjer za to. Cijelog sebe je davao Formuli 1, koja mu je bila sve na svijetu, a i na stazi i van je je samo razmišljao kako da bude bolji. Konstantno je tražio način da popravi svoje vrijeme makar za jednu hiljaditinku, jer je znao koliko bi to na kraju moglo da mu bude bitno. I tako razmišlja pravi trkač, kakvih je malo bilo tokom istorije, a posebno ih je malo u današnje vrijeme.

„Svaki put kada tjeram sebe dalje, saznajem sve više o sebi. Ali, tu se javlja kontradiktornost. U istom trenutku kada postanete najbrži, nevjerovatno ste ranjivi. Jer, u jednoj sekundi sve može da nestane. Baš sve. I te dvije krajnosti dovode do toga da sebe upoznajete sve dublje i dublje“, istakao je legendarni Brazilac.

Njegove vještine su bile vanvremenske, njegova strast nemjerljiva, a sve to ga čini jednim od najboljih, ako ne i najboljim u istoriji, iako je izuzetno nezahvalno porediti vozače koji se nikad nijesu borili na stazi. Borbe koje je vodio sa Prostom, Menselom i drugim rivalima su ljude činile da ga obožavaju ili mrze, pošto je vozio kao da sjutra ne postoji, što ga je vjerovatno i koštalo. Prelazio je granice, ali mu je to u to vrijeme bilo dozvoljeno, što je problem koji je Formula 1 na neki način pokušala da riješi u godinama koje su uslijedile.

Ono što je ostavio iza sebe je možda i veće od svega onoga što je ostvario tokom karijere. Mnogi vozači su se ugledali na njega, a među njima i Luis Hamilton, koji je od Sene naslijedio titulu kralja kvalifikacija. I ne samo to, bio je svjestan svoje uloge u brazilskom društvu, pa je veliki dio svog bogatstva davao u humanitarne svrhe, posebno da bi pomogao obrazovanje siromašne omladine. Njegova porodica je u znak sjećanja na njega osnovala „Fondaciju Aerton Sena“, koja je nastavila njegov rad. I kroz nju on i dalje živi, ali i kroz sve koji su imali priliku da uživaju u njegovoj umjetnosti, što samo ide u prilog njegovoj veličini.

„Želim da živim punim plućima, veoma intenzivno. Ne želim da živim djelimično, da me zadesi bolest ili povreda. Ukoliko se desi da doživim nesreću koja će me koštati života, nadam se da će sve desiti brzo“, rekao je Sena jednom prilikom.

Izvor: Sport klub