Vršnjačko nasilje: Olveusov nordijski program zaustavlja viktimizaciju djece, tvrdi istraživanje

Lejdi Gaga, Šon Mendes, Blejk Lajvli, Karen Elson, Eminem, Kejt Midlton i Majk Nikols – ovo su samo neki od ljudi koji su javno govorili o iskustvima koje su imali kao žrtve maltretiranja u školi i bolu koji im je to nanijelo u djetinjstvu i kasnije u životu, prenosi BBC.

Osjećaj sramote koji traje decenijama

Svako ko je bio viktimizovan kao dijete razumjeće osjećanje sramote koje ovakve vrste iskustva mogu da donesu.

A posljedice se ne završavaju samo na tome.

Skorašnje istraživanje pokazuje da se efekti vršnjačkog nasilja iz djetinjstva zadržavaju decenijama, sa dugoročnim promjenama koje mogu da nas izlože većem riziku od mentalnih i fizičkih bolesti.

Takvi nalazi navode sve veći broj prosvjetara da promijene stavove prema vršnjačkom nasilju – od neizbježnog elementa odrastanja do kršenja ljudskih prava djece.

„Ljudi su nekada mislili da je vršnjačko nasilje normalno ponašanje i, u nekim slučajevima, da čak može da bude i nešto dobro – zato što očvrsne karakter”, kaže Luisa Arseno, profesorka razvojne psihologije sa Kraljevskog koledža u Londonu, u Velikoj Britaniji.

„Istraživačima je trebalo dugo vremena da počnu da smatraju vršnjačko nasilje nečim što može da bude izuzetno štetno.”

Imajući ove promjene u vidu, mnogi istraživači sada testiraju razne programe borbe protiv vršnjačkog nasilja i uzbudljive nove strategije za stvaranje ugodnijeg školskog okruženja.

Um u upali, tijelo u upali

Vrlo je malo sumnje u to da vršnjačko nasilje predstavlja ozbiljnu kratkoročnu prijetnju mentalnom zdravlju djece.

Neke od najistaknutijih posljedica su povećana anksioznost, depresija i paranoične misli.

I dok neki od ovih simptoma mogu prirodnim putem da nestanu pošto maltretiranje prestane, mnoge žrtve nastavljaju da pate od većeg rizika od mentalnih bolesti.

Panični poremećaj i samoubistvo

Prema skorašnjoj studiji objavljenoj u časopisu Harvardski pregled psihijatrije, žena koja je maltretirana kao dijete je 27 puta sklonija da ima panični poremećaj kao mlada odrasla osoba.

Kod muškaraca, vršnjačko nasilje iz djetinjstva za posljedicu ima 18 puta veću sklonost suicidalnim mislima i samoubistvu.

„Postoje sve te veze, koje su ubjedljive i ponavljaju se u različitim uzorcima”, kaže Arseno.

Vršnjačko nasilje takođe ima produžene posljedice po društvene živote ljudi.

Mnogim žrtvama je teže da se stiču prijatelje kasnije u životu i manje je vjerovatno da će živjeti sa dugogodišnjim partnerom.

Poteškoće sa povjerenjem u ljude

Jedna mogućnost je da žrtve imaju poteškoća da vjeruju ljudima oko sebe.

„Djeca koja su bila maltretirana mogla bi da tumače društvene odnose kao prijeteće”, kaže Arseno.

Konačno, tu je i akademska i ekonomska cijena.

Vršnjačko nasilje utiče na ocjene djece, što zauzvrat smanjuje njihove izglede za zaposlenje – što, opet, znači da su sklonija da iskuse finansijsku nesigurnost i nezaposlenost kao mlade odrasle osobe i u srednjem dobu.

Pojačani upalni procesi

Istraživanje Luise Arseno ukazuje na to da stres koji vršnjačko nasilje izaziva može da ostavi traga i decenijama kasnije.

Analizirajući podatke iz pedesetogodišnje studije, otkrila je da je učestalo maltretiranje između sedme i 11. godine povezano sa višim stepenom upalnih procesa u 45. godini.

Ta veza je ostala čak i pošto je uračunala mnoštvo drugih faktora, poput ishrane, fizičke aktivnosti i da li je testirana osoba pušač.

To je važno, budući da pojačane upale mogu da oslabe imuni sistem i doprinesu trošenju i oštećenju naših organa, što dovodi do stanja kao što su dijabetes i kardiovaskularne bolesti.

Sigurnosna mreža

Ovi nalazi skupa ukazuju na to da pokušaji da se eliminiše vršnjačko nasilje nisu samo moralna obaveza radi smanjenja neposredne patnje djece.

Oni mogu da donesu i dugoročne koristi po zdravlje populacije.

Kad sam pohađao školu u Velikoj Britaniji devedesetih i ranih dvehiljaditih, nisu postojale sistemske kampanje za borbu protiv šireg problema vršnjačkog nasilja.

Nastavnici bi prekoravali određenu vrstu ponašanja – ako bi je primijetili.

Ali je odgovornost bila na đacima da prijave problem, što znači da su mnogi slučajevi bili ignorisani.

Neki nastavnici bi prećutno podržavali vršnjačko nasilje, žmureći pred očiglednim problemima, dok su drugi – rijetka ali toksična manjina – aktivno stajali na stranu siledžija.

Vršnjačko nasilje povezano sa LGBT-om

Određena vrsta vršnjačkog nasilja bi mogla da se toleriše i zato što oslikava šire društvene predrasude.

Na primjer, značajan procenat djece majki lezbejki u studiji žalio se na zadirkivanje i maltretiranje zbog njihovog tipa porodice, mada je podrška roditelja ublažavala posljedice toga.

Omladina iz LGBT konteksta takođe je sklonija da doživi maltretiranje i druge vrste agresije u školi.

Škole su, međutim, u prošlosti bile sklone da ignorišu homofobično vršnjačko nasilje.

Nordijska strategija protiv vršnjačkog nasilja: Olveusov program

Aktuelno istraživanje sada može da pruži neke dokazane strategije protiv vršnjačkog nasilja, za koje se pouzdano zna da su od koristi.

Olveusov program za prevenciju vršnjačkog nasilja je jedan od najtestiranijih.

Razvio ga je pokojni švedsko-norveški psiholog Dan Olveus, koji je predvodio veći dio ranog akademskog istraživanja o viktimizaciji djece.

Program je zasnovan na ideji da su pojedinačni slučajevi vršnjačkog nasilja često proizvod šire kulture koja toleriše viktimizaciju.

Kao posljedica toga, on pokušava da se bori protiv čitavog školskog ekosistema da loše ponašanje više ne bi moglo da cvejta.

Kao i mnoge druge intervencije, Olveusov program započinje sa priznanjem da postoji problem.

Iz tog razloga, škole treba da organizuju anketu da bi ispitali đake o njihovim iskustvima.

„Veoma je važno znati šta se dešava u vašoj zgradi i to može da usmjerava vaše napore za sprječavanje vršnjačkog nasilja”, kaže Suzan Limber, profesorka razvojne psihologije sa Univerziteta Klemson u Južnoj Karolini.

Očekivanja prihvatljivog ponašanja

Olveusov program podstiče škole da istaknu veoma jasna očekivanja prihvatljivog ponašanja – i posljedice ako se ta pravila prekrše.

„Kazne ne bi trebalo da budu iznenađenje za dijete”, kaže Limber.

Odrasli moraju da se ponašaju kao pozitivni uzori, koji podstiču na dobro ponašanje i iskazuju nultu toleranciju prema bilo kakvom obliku viktimizacije.

Oni takođe treba da nauče da prepoznaju lokacije u školi gdje se maltretiranje najčešće dešava i da ih redovno nadziru.

„Svaka odrasla osoba u školi mora da prođe osnovnu obuku o vršnjačkom nasilju – osoblje koje radi u menzi, vozači autobusa, domari”, kaže Limber.

Susreti djece

Na nivou učionice, sama djeca drže sastanke na kojima raspravljaju o prirodi vršnjačkog nasilja – i kako mogu da pomognu đacima koji su žrtve lošeg ponašanja.

Cilj svega ovoga je da poruka protiv vršnjačkog nasilja bude ugrađena u kulturu institucije.

„Dvije hiljade slučajeva vršnjačkog nasilja manje”

Radeći sa Olveusom, Limber je testirala program u raznim okruženjima, uključujući i više od 200 škola u Pensilvaniji.

Njihova analiza pokazuje da je za dvije godine program imao rezultat od 2.000 slučajeva vršnjačkog nasilja manje.

Još važnije, istraživači su primijetili promjene u opštem stavu školske populacije prema vršnjačkom nasilju, kao i veće saosjećanje prema žrtvama.

Rezultati Luise Limber nisu usamljeni i pokazuju da sistemske kampanje protiv vršnjačkog nasilja mogu da dovedu do pozitivne promjene.

Jedna skorašnja analiza, koja je proučavala rezultate 69 testiranja, zaključila je da kampanje protiv vršnjačkog nasilja ne samo da smanjuju viktimizaciju već i da popravljaju opšte mentalno zdravlje đaka.

Da sve bude zanimljivije, trajanje programa nije uticalo na šanse njihovog uspjeha.

„Čak i samo nekoliko nedjelja intervencije bilo je efikasno”, kaže Dejvid Fraguas sa Instituta za psihijatriju i mentalno zdravlje bolnice Kliniko San Karlos, koji je prvi autor studije.

Uprkos čvrstim dokazima, međutim, ove intervencije još nisu uvršćene u nacionalne prosvjetne programe većine zemalja.

„Ne radimo ono za šta znamo da je efikasno”, kaže on.

Kad dijelite, pokazujete da vam je stalo

Vršnjačko nasilje se ne završava u školi, a Limber tvrdi da roditelji i staratelji treba da obrate pažnju na znakove problema.

„Morate da budete proaktivni kad pričate o ovoj temi – ne čekajte da se ona sama javi”, kaže ona.

„Možete da je pomenete u sklopu razgovora kad se raspitujete da biste bili u toku. Na primjer, ‘Šta ima novo sa tvojim prijateljima? Imaš li nekakvih problema’?”

Ona ističe da odrasli moraju da shvate brige djece ozbiljno – čak i ako djeluju trivijalno iz vizure nekoga sa strane – ali da istovremeno ostanu hladne glave.

„Slušajte pažljivo i pokušajte da zauzdate emocije dok ih slušate.”

Staratelj treba da izbjegava da daje brzoplete savjete kako dijete da se izbori sa problemom, jer ponekad to može da stvori osjećanje da je žrtva nekako sama kriva za iskustvo.

Ako je moguće, roditelj ili staratelj treba da započnu razgovor o tome sa školom, koja bi trebalo odmah da sastavi plan kako bi se osigurala da se dijete osjeća bezbjedno.

„Prva stvar na listi prioriteta treba da je naglasak na djetetu i njegovim iskustvima.”

Odrastanje će rijetko biti lako – djeca i adolescenti uče da se snalaze u društvenim odnosima i to će biti praćeno bolom i patnjom.

Ali kao odrasli, mi možemo da obavimo mnogo bolji posao učeći djecu da određena vrsta ponašanja nikad nisu prihvatljiva.

Niko nije kriv sem samih siledžija.

Takve lekcije mogu da imaju dalekosežne posljedice po zdravlje i sreću mnogih budućih generacija.

IZVOR: BBC