Društvo

Zašto djetetu ne treba govoriti „ako te udari – vrati mu“?

Ono što ne mogu da riješe roditelji, vaspitači i nastavnici, uglavnom ne može ni dijete. Ako je dijete došlo u sukob i dobilo udarac od nekog vršnjaka, savjet „vrati mu“, dodatno će opteretiti dijete. Tu nastaje niz problema. Lijepo vaspitano dijete će izuzetno teško podnijeti kritiku svog vaspitača/učitelja, a neminovno će poslije tuče biti opomenuto
Zašto djetetu ne treba govoriti „ako te udari – vrati mu“?

Foto: Shutterstock

Ono što ne mogu da riješe roditelji, vaspitači i nastavnici, uglavnom ne može ni dijete. Ako je dijete došlo u sukob i dobilo udarac od nekog vršnjaka, savjet „vrati mu“, dodatno će opteretiti dijete.

Tu nastaje niz problema. Lijepo vaspitano dijete će izuzetno teško podnijeti kritiku svog vaspitača/učitelja, a neminovno će poslije tuče biti opomenuto i ukoreno. Za većinu djece do polaska u školu, a i kasnije, veći je stres nepoštovanje pravila institucije koju pohađaju, nego bilo šta što vršnjak može da im uradi.

To ne znači da dijete mora i treba da trpi vršnjačko nasilje, ali je po njega štetno i da samo riješava probleme ovog tipa. To je dužnost odraslih.

Vaspitač ili učitelj je često nemoćan da samostalno pozitivno riješi sve konflikte situacije, ali iza svakoga ko direktno radi s djecom stoji Tim za zaštitu od nasilja, koji je u obavezi da reaguje. To je pravo djeteta i vaspitač ili nastavnik ne mogu da se predstave nemoćnim pred roditeljima i tu završe temu nasilja. Oni su obavezni da Tim upoznaju sa slučajem i pokrenu razmatranje na višem nivou.

Ukoliko se roditelji djeteta koje vrši nasilje ne odazivaju na pozive iz škole/vrtića i slično, to se smatra zanemarivanjem djeteta i u proces se uključuje Centar za socijalni rad. Pitanje za vas u takvoj situaciji je: da li je o nasilju riječ?

Možda dijete može zauzimanjem drugačijeg stava da se zaštiti, a za to mu je neophodna pomoć, stručna ili vaša. Možda će mu značiti da nauči da nije važno šta ko priča o njemu i da bi trebalo da veruje u sebe i svoje izbore i da se ne obazire se na opaske sa strane.

Možda mu treba zagrljaj i razgovor, neki relaksirajući hobi, podrška pri socijalizaciji… Sve će mu pomoći više od šturog savjeta: „Ako te udari – vrati mu“. Većina djece može i sama toga da se sjeti, ali procjenjuju da je suviše rizično.

Ulje na vatru dolivaju roditelji koji dodatno ponize svoje dijete komentarima o njegovim tobože slabostima i nesposobnosti da se snađe i odbrani. Takvim roditeljima bi bilo interesantno ponuditi da odmjere snage s nekim jačim i agresivnijim od sebe. Nasilje je teren nasilnika i nerealno je očekivati nadmoć djeteta koje ne osjeća bes, agresiju, niti želju za obračunom. A srećna djeca to ne osjećaju.

To je kao da ubacite u bazen dijete koje ne zna da pliva i posavjetujete ga da pobijedi iskusnog plivača. Onda mu i nijeste od neke pomoći. U svakom slučaju, bar do završetka nižih razreda osnovne škole odrasli bi morali da riješavaju ozbiljne probleme. Čak i ako sistem potpuno „zakaže“, preuzmite rešavanje sukoba na sebe. Kontaktirajte roditelje drugog djeteta. Ne ostavljajte dijete samo.

U starijim razredima tema je sve ozbiljnija. Savjet roditeljima je da s djecom razgovaraju o što više situacija kako bi dijete naučilo da što bolje procijeni situaciju, piše Zelena Učionica.

Izvor:N1