Korijen problema nije zloba već glupost, jer dok je moguće buniti se protiv zla, može se razotkriti i spriječiti upotrebom sile, protiv gluposti smo bespomoćni.
U najmračnijem periodu njemačke istorije, u vrijeme kada je nahuškana rulja bacala kamenje u izloge nedužnih vlasnika radnji, a žene i djeca su bili surovo ponižavani u javnosti, mladi pastor Ditrih Bonhofer počeo je javno da govori protiv zločina koje je režim izazivao. Nakon višegodišnjih pokušaja da promijeni mišljenje ljudi, Ditrih Bonhofer se jedne večeri vratio kući. Njegov rođeni otac je morao da mu kaže da ga u sobi čekaju dva muškarca sa namjerom da ga odvedu.
U zatvoru, Bonhofer je počeo da razmišlja o tome kako se njegova zemlja pjesnika i mislilaca pretvorila u skupinu kukavica varalica i kriminalaca. Na kraju je zaključio da korijen problema nije zloba već glupost, jer dok je moguće buniti se protiv zla, može se razotkriti i sprečiti upotrebom sile, protiv gluposti smo bespomoćni. Ni protesti ni upotreba sile ne mogu postići ništa. Argumentacija ne dopire do tvrdih ušiju. Kada su činjenice u suprotnosti sa predrasudama glupe osobe, ona ne osjeća da treba da vjeruje u njih, a kada su nepobitne, samo ih potiskuje u stranu, smatrajući ih beznačajnim i uzgrednim. U svemu tome, glupa osoba je veoma samozadovoljna, a pošto je lako razdražljiva, postaje opasna i prelazi u napad. Zato je potreban veći oprez kada imate posla sa glupom osobom nego sa zlonamjernom.
Ako želimo da saznamo kako da ispravimo glupost, moramo nastojati da razumijemo njenu prirodu. Sasvim je izvjesno: glupost je u svojoj suštini nije intelektualni poremećaj već moralni. Postoje ljudska bića koja su intelektualno visprena, ali su glupa. Postoje i drugi koji su intelektualno dosadni, ali nisu nimalo glupi. Utisak koji se stiče nije toliko da je glupost urođena mana, nego da pod određenim okolnostima ljudi postaju glupi ili bolje rečeno dopuštaju sebi da postanu glupi.
Ljudi koji žive sami rjeđe ispoljavaju ovaj nedostatak nego pojedinci u grupama. Nameće se zaključak da glupost nije toliko psihološki koliko sociološki problem. Postaje očigledno da svaki snažan uspon moći, bilo da je političke ili religijske prirode, zarazi veliki dio čovječanstva glupošću. Skoro kao da je riječ o nekom sociološko-psihološkom zakonu, gdje je za moć jednog potrebna glupost drugog.
Proces koji se odvija ne znači da određen ljudski kapacitet kao što je intelekt podbaci, nego izgleda da pod ogromnim uticajem rastuće moći ljudi ostaju lišeni svoje unutrašnje nezavisnosti i manje-više svjesno odustaju od samostalnog mišljenja. To što je glupa osoba često tvrdoglava ne smije da prikrije činjenicu da nije samostalna. U razgovoru sa takvom osobom imate utisak da ne komunicirate sa osobom već sa parolama i frazama koje su je obuzele.
Ta osoba je kao omađijana, zaslijepljena, zloupotrebljena i zlostavljana u srži svog bića i tako postaje bezumno oružje. Glupa osoba postaje sposobna da počini svako zlo, pri čemu je nesposobna da prepozna da je to zlo. Samo čin oslobođenja, a ne podučavanja može pobijediti glupost. Ovdje se moramo pomiriti s tim da u većini slučajeva istinsko unutrašnje oslobođenje postaje moguće tek kad mu prethodi spoljašnje oslobođenje. Do tada moramo napustiti sve pokušaje da se glupa osoba ubijedi.
Bonhofer je umro zbog svoje umiješanosti u zavjeru protiv Adolfa Hitlera u zoru 9. aprila 1945. godine u koncentracionom logoru Flosenberg. Samo dvije sedmice prije nego što su američki vojnici oslobodili logor.
Izvor: 6yka.com
