Pripovijetka čiji je autor naš sugrađanin Mihailo Marković uvrštena je u međunarodni zbornik koji priređuje regionalna organizacija ”Centar za nenasilnu akciju Beograd-Sarajevo”.

Na ovogodišnjem takmičenju za kratku angažovanu priču “Biber” koja govori o postratnim područjima i mogućnostima poratnog pomirenja, pristiglo je 490 radova od kojih je 24 rada u zbirci najboljih radova. Marković je jedini učesnik iz Crne Gore koji je ušao u red zapaženih autora na ovu temu.

U razgovoru za Cetinjski list Marković kaže da mu je čast što će njegova misao dijeliti hartiju sa djelima regionalnih pisaca, čiji rad poštuje i prati godinama, među kojima ima dobitnika prestižnih međunarodnih nagrada.

S obzirom da se nikad nijesam bavio profesionalno pisanjem, ovo je prva kratka priča koju sam napisao. Priča govori o nezaposlenom mladiću sa Cetinja koji, melanholičan i inertan, boravi kod svoje djevojke koja studira i radi u Beču. Neuposlen, razmišlja o tome ima li moralno pravo da pošalje na konkurs priču o ratu koji nije dio njegovog neposrednog životnog iskustva. U momentu kada sebe suoči sa tom dilemom, počinju ga moriti sjećanja na sve ljude iz njegove neposredne okoline koji su bili direktni učesnici i žrtve rata a o čijim turobnim iskustvima niko u državi, u kojoj zvaničnici negiraju da su bilo koga slali na front, nije mario. Sjeti se čovjeka koji je u njegovoj adolescenciji prijetio ubistvom drugovima i njemu iz banalnog, gotovo nepostojećeg razloga, a kome u liječenju posttraumatskog stresnog sindroma izazvanog ratištem, nije pružena sistemska pomoć. Nakon isplivavanja ove potisnute traume, fantazmagorično ga počeše pohoditi prizori patnji izazvanih ratom kojima je svjedočio u najranijem djetinjstvu, a koje sada nemaju jasan kontekst već samo uznemirujuće obličje. Protagonista se, ipak, pita da li je poriv za pisanjem sebičan i rođen iz potrebe da se konforntira sa distanciranim ocem. Boli ga činjenica da je otac sada blizak sa onima koji snose političku odgovornost za regrutacije, iako su ga progonili u toku rata zbog antiratnog aktivizma – kazao je Marković.

Vođen idejom da ničija lična saga ne smije biti prepoznata u priči, Marković kaže da je želio da kroz likove priča o fenomenima, a ne o konkretnim zamaskiranim biografijama.

Sama tema je toliko delikatna da bih, uprkos časti koja mi je ukazana, da opet pišem, sve drugačije napisao ili možda priču ne bih ni poslao. Dilema vezana za pitanje imam li moralno pravo pisati o devedesetim, kojih se gotovo ni ne sjećam, je misao koja je jedina suštinski autobiografska. Odgovor bi mogao biti: treba pisati, prvenstveno zbog obaveznog pijeteta prema žrtvama, ali i da bismo shvatili kolektivne traume koje i dalje utiču na lične živote i društveni ambijent. Priču sam napisao u nekoliko sati, što dokazuje činjenicu da je  postratno zlopaćenje breme koje mnogi nose u sebi uprkos decenijama od okončanja sukoba. Iako faktograski događaji i sudbine opisane u priči ne korespondiraju sa svim događajima kojima sam svjedočio, moja intencija je bila da prenesem svoju najdublju i najautentičniju emociju koju mi izazovaju ti potresni i tragični događaji iz naše prošlosti. Bilo je izazovno fabulu, koja obiluje lokalnim, semantički hermetičnim, referentima, opisati kroz književne tehnike koje imaju za cilj da dočaraju emocije koje nadilaze društveni kontekst. Želim vjerovati da je referentni žiri prepoznao tu univerzalnost emocija i poveznice motiva sa ostalim krajevima prostora bivše Jugoslavije, iako nijesam u poziciji, jer nijesam profesionalni pisac, pisati stilom koji je razrađen. Osim najiskrenije potrebe da obradim temu koju osjećam duboko, za mene je bio kognitivni i emocionalni izazov da svoje duge rečenice u priči svedem na kratku i dinamičnu formu. Gledano iz lične vizure, čovjeka koji je zapisao priču ali nije pisac, činjenica da sam uspio u tom naumu, i da sama priča, uprkos slojevitosti ima tri strane je za mene značajno, ukoliko opet osjetim potrebu da se prijavim na neki literalni konkurs, i tako, pravo na bezgraničnu interpretativnu slobodu odvojim od sopstvenih intencija. Naposlijetku, nadam se da će činjenica da je moj rad uvršten u ovaj  zbornik dati podsticaj ljudima koji, poput mene, nijesu pisci, da mogu biti vrijedni objavljivanja naši intimni pokušaji da kroz pisanje razumijemo sebe i druge – rekao je Marković.

Podsjetimo, Biber je konkurs za kratku, angažovanu priču na albanskom, makedonskom, bosanskom, hrvatskom, srpskom i crnogorskom jeziku. Tema konkursa je pomirenje u kontekstu zaostavštine ratova i nasilja u zemljama bivše Jugoslavije, a dolaze u obzir i priče koje mogu da doprinesu boljem razumijevanju među ljudima, smanjenju mržnje i razgradnji predrasuda, antiratne priče, priče koje se bave suočavanjem s prošlošću, razgradnjom slika o neprijateljima, saosjećanjem sa drugima, hrabre priče koje se usuđuju da hodaju u „neprijateljskim“ cipelama, priče koje pomeraju granice i otvaraju nam puteve da gradimo izvjesniju, bezbedniju i slobodniju budućnost za sve. Konkurs organizuje Biber tim Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd.

M. Jovanović